Kada se pođe ulicom Vuka Karadžića ka Zajači, prekoputa izvora Gušavac, primetićete najoriginalniji restoran u Podrinju.
„Zlatna ribica“ je veliki rečni brod koji ne plovi i ne pluta, već se izdiže kao most nad krivudavom lozničkom rečicom Štirom…

Pramac broda u čijoj unutrašnjosti je restoran na dva sprata, zaronjen je u neveliki bazen u kome plivaju zlatne ribice. Otuda ime ugostiteljskog objekta, koji neguje tradicionalno gastronomsko izobilje, na koje smo gotovo zaboravili.

Jelovnik „Zlatne ribice“ ima desetak strana i u njemu se kriju čarolije ukusa, od riba, škampa i jastoga preko gurmanskih bravura od najboljih komada različitog mesa do nezaobilaznog roštilja. To je prva razlika u odnosu na hipsterske restorane, otvorene poslednjih godina u metropolama, gde je naglasak na konceptu i dekoraciji, dok je jelovnik “knjiga spala na dva slova”.
“Restoran traži intimu, svoj parking plac, svoju dušu”
„Zlatna ribica“ definitivno ne igra na kartu modernog. Danas, kada se u restorane ide da bi čovek bio viđen i da bi napravio selfi za instagram, u brodu nad rekom Štirom gledaju na stvar iz drugog ugla.
U “Zlatnoj ribici” gost posmatra kroz brodski prozor – reku Štiru
“Restoran traži intimu, svoj parking plac, svoju dušu”, kaže čika Mišo (73), profesionalni kuvar koji je otvorio “Zlatnu ribicu” i koji je danas, zajedno sa svojim sinom Slobodanom (52), i dalje vodi. Tipično za zapadnu Srbiju, niko ne zna Mišino pravo ime. On je Sreten Spasojević. Ime je dobio po Sretenju, crvenom slovu na koje je rođen.
Ugostiteljstvo je završio davne 1964. godine, u Tuzli, da bi se potom zaposlio u hotelu “Drina” u Zvorniku, čiji je stipendista bio. U vojsci je bio u počasnoj gardi na Dedinju a zatim na Brionima, gde je svoje kuvarsko umeće demonstrirao pred Valterom Ulbrihtom, Todorom Živkovim, carem Hajlom Selasijem… Najduže je radio u Banji Koviljači, gde je do savršenstva ispekao svoj zanat. Godine 1980. otišao je u Libiju, da kuva za Gadafijeve vojne akademce, pa onda u Irak, Holandiju, Nemačku, Kanadu…
“Libija je moja prva pečalba”
Za Libiju kaže da je zarada bila najveća ali da su mu ti dani bili najtužniji.
“Bila je to moja prva pečalba”, seća se Mišo, “uz to Libija je bila zatvorena zemlja, nikakvo druženje nije dolazilo u obzir…”
Jedan Somalijac, koga je u Libiji dobio za pomoćnog radnika u kuhinji, nije mogao da razume odakle je Mišo. Somalijac je imao tamne pruge po licu, što je njihovo plemensko obeležje i malo informacija o Evropi. Kada je Mišo rekao da nam je predsednik države Tito, Somalijcu su zasijale oči. Skočio je i potapšao ga po ramenu:
“Tito, veliki predsednik! Naš prijatelj!”
Od tada je bio privržen Miši kao da se znaju ceo život.
“Daj Bože da budemo samo delić onoga što smo bili”, kaže Mišo, koji je s crvenim YU pasošem svuda bio rado viđen. Za snalaženje u belom svetu išlo mu je na ruku i to što govori nemački a služi se arapskim i ruskim jezikom.
Poslednja njegova inostrana adresa bila je u Kanadi. Restoran u Torontu u kome je Mišo bio glavni kuvar, brzo se razradio. U dane vikenda nastupali su naši estradni umetnici, od Lepe Lukić do “Rokera s Moravu”, i posao je cvetao.
“Prodaj šta imaš u Loznici onome ko hoće da kupi i dovodi porodicu”, govorili su mu naši ljudi u Torontu ali Mišo je imao druge planove u glavi.
“Sećam se da je moja supruga Negosava trebalo da mi dođe prvi put u posetu za Đurđevdan. – Ponesi i zimske stvari, kazao sam joj kad smo se čuli pred njen put, jer je u Torontu početkom maja te godine padao sneg. Potom se naglo otopio i za dva dana sve je olistalo. Takva je klima tamo.”
Kuhinja restorana “Zlatna ribica” vrši i uslugu keteringa.
Telefon 015 871671, 063 374764
Po povratku iz Toronta u rodno Podrinje, Mišo je odlučio da otvori restoran u Loznici. Imao je na umu da to bude nešto neobično. Kada je saznao da firma „Ivan Milutinović“ prodaje rečni brod „Domaljevac“ sa motorom u kvaru (jer im se ne isplati da ga popravljaju), sinulo mu je da je to rešenje. Brod je ustvari bio „stambena lađa“ za radnike na šljunkarama.
“Putovanja su moja sudbina”, pomislio je Mišo. “Zašto ne bi i moj restoran bio u tom duhu?”
Prvo pitanje koje se nameće gostu restorana “Zlatna ribica” jeste kako je grdosija od broda, duga 25 m, široka 5 m i visoka 4 m (posle dogradnje čak 12 m!) stigla do mesta na kome je danas.

“Transport je išao vodom. Jedan čovek iz Šapca šlepao ga je do Mačvanske Mitrovice”, priča Mišo. “U brodogradilištu „Sava“ izvukli su ga na kopno i uradili mu prvu zaštitu farbe. U Loznicu ga je iz Mitrovice dovezla firma za prevoz vangabaritnog tereta „Bora Kečić“ iz Beograda. Jedan policijski auto je išao ispred kolone, dva pozadi. U posebnom vozilu stigla je ekipa profesionalaca: varilaca, žicara za telefone, žicara za struju… Mogao sam za te pare da napravim standardan lokal ali hteo sam da restoran bude drugačiji od svih.”
Lozničani pamte dan kad je stambena lađa stigla u njihov grad jer je saobraćaj u svim sporednim ulicama, koje se ulivaju u glavnu, bio blokiran. Bilo je to 04. februara 1998. godine. “Zlatna ribica” je zvanično počela da radi za doček Nove 2003. godine.
Mišin sin Slobodan, koga svi zovu Boban, završio je gastronomiju u Beogradu. Predaje tri stučna predmeta u Ugostiteljskoj školi u Loznici. Ćerka Olga je završila žurnalistiku. Udata je i živi u Podgorici.
Restoran “Zlatna ribica” radi i u doba pandemije. Njegova vrata otvorena su već od osam časova. Ako ste iz Loznice ili dolazite u ovaj grad na reci Štiri, obavezno ga posetite. Hrana je odlična a cene pristupačne. U kuhinji je glavna kuvarica Ivana, koja je tu zaposlena od 1999. godine. Priskaču joj u pomoć, kad zatreba, Boban i čika Mišo.
“Zlatna ribica” je nedavno dobila godišnje priznanje Turističke organizacije Loznice, nagradu “Turistička patrola”, koju je Slobodanu Spasojeviću uručila direktorka Snežana Perić.

U nepušačkoj sali na spratu, koja je naknadno dograđena, gost ima jedinstvenu priliku da bude sam sa svojim društvom. Kad mu zatreba usluga, internim telefonom poziva konobara. O tome čika Mišo kaže: “Pored trpeze, restoranska intima, poslovna, porodična i privatna, bila je i ostala u “Zlatnoj ribici” uvek na prvom mestu.”

Draga Brankice, ovaj tekst mi je izazvao posebne emocije, hvalaa ti što si zapisala istoriju ovog restorana jer ona je deo biografije mnogih od nas koji su verni gosti Zlatne ribice od otvaranja.