Željko Bebek, krajnje otvoreno o tome šta se sve moralo dogoditi da bi nastalo i nestalo „Bijelo dugme“: Ja nisam rođen da budem solo pjevač

Ovaj antologijski intervju posvećujem svojim sestrama, Sanji i Nevenki, koje su me uvele u divni svijet muzike „Bijelog dugmeta“. Josip Zelić, novinar

Dok je čeznuo da svira gitaru, savladao je usnu harmoniku i mandolinu. Dok je maštao o mjestu gitariste u gimnazijskom orkestru, postao je pjevač. Koje su sve „slučajnosti“ morale da se dese da bi Željko Bebek postao jedan od dva ključna člana legendarne grupe „Bijelo dugme“. Zašto su baš Bebek i Bregović napravili najbolji bend u ex-Jugoslaviji, zašto su se razišli, je li „Bijelo dugme“ imalo svoju Joko Ono, šta Željko danas misli o Goranu Bregoviću, čitajte u antologijskom intervjuu koji je naš najbolji rok-vokal svih vremena dao u Zagrebu novinaru Ona magazina, Josipu Zeliću.

Iako uskoro puni 75 godina, Željko Bebek je na sceni vječiti mladić. Fotografija: Željka Dimić

Vaš vokal je prepoznatljiv, lako pamtljiv i jedinstven. Kad ste postali svjesni svoga glasa i ljubavi prema pjevanju?
Zapravo početak s glazbom je vrlo bitan, ti sam počneš osjećati u jednom trenutku da te glazba privlači puno više nego lopta, škola, nego možda neka igra s prijateljima vani. Iako sam ja dosta dugo trenirao gimnastiku, muzika me je nosila još kao malo dijete, u neku drugu dimenziju, u neki drugi svijet.

S obzirom da sam ja 1945. godište, uskoro punim 75 godina, moji roditelji, vidjevši moju silnu želju i znatiželju za muzikom, mogli su mi jedino kupiti usnu harmoniku. To je možda bio neki drugi ili treći razred osnovne škole, pa sam se tako kao dječak učio na njoj, slušajući usput radio program. Iskreno da kažem, ne sjećam se što sam ja to slušao, sjećam se samo zanimljivih melodija i uživanja u zvucima iz radioprijemnika. To me je vodilo u taj „drugi svijet“.  Tako je bilo sve do viših razreda osnovne škole, kad sam dobio priliku za mjesto u školskom orkestru. Čeznuo sam za gitarom ali tad je bilo jedino slobodno mjesto mandoline i ja tako dobivam svoj drugi instrument – mandolinu. Usna harmonika ostaje i dalje sa mnom, dugo je još meni u džepu, ali otkrivam mandolinu – predivan instrument koji nije bilo teško svirati i koji sam vrlo brzo savladao.

Ljubav prema gitari

Vaša ljubav prema gitari je očigledna. To je zapravo vaš san?
Da, sjećam se, cijelu godinu, možda i više, ja sam gledao, krišom ili naočigled svih, u to mjesto gitariste i kad će se ono uprazniti. Moj učitelj bi mi dao u slobodno vrijeme gitaru, da probam na njoj svirati, da osjetim interakciju s njome. Na koncu je došlo i to mjesto gitariste u mandolinskom orkestru, koje sam ja dobio, na moju radost. Osnovnu školu sam završio kao gitarist u orkestru. Moje učenje i napredovanje s tim instrumentom bilo je vrlo teško i vrlo sporo, jer ja gitaru nisam imao doma, ja sam nju mogao vježbati u školi prije probe. I to kad se moglo u školi vježbati.

Da li su vam neke „slučajnosti“ pomogle da ipak dođete do gitare?
Da, moja susjeda je imala gitaru kod kuće i ja sam nju zamolio da mi je posudi. Taj instrument je datirao vjerojatno između dva svjetska rata. Kupio sam žice i počeo vježbati doma. Napokon sam imao taj instrument za kojim sam toliko čeznuo. Govorim o gimnazijskom dobu, kad sam se ozbiljnije vezao za muziku. Ali tad opet iskrsava jedan problem – imam gitaru, a nemam orkestar. I tu se rodila ideja da probam svirati i pjevati ono što čujem na radiju.

Željko Bebek: “Ja sam kao dijete sa devet-deset godina, kad sam držao posuđenu gitaru u rukama, zamišljao da sviram i pjevam, a ispod mene je puno publike i ljudi koji me obožavaju… “

Široka je lepeza žanrovskih pjesama koje ste vokalno interpretirali, od balada do brzih pjesama. Kako ste prišli svakoj od njih?
Izvrsno pitanje i sad ćemo se opet vratiti u moje djetinjstvo, na početak gimnazije, tu moju posuđenu gitaru, radio i moje pokušaje pjevanja i sviranja svega onog što čujem. U tom momentu dolazim do spoznaje (koliko jedan mladi gimnazijalac može spoznati) da ja svaku vrstu melodije mogu dosta dobro vokalno interpretirati.

Prva publika

U ranom djetinjstvu i odrastanju, tko vam je bio prva publika?
Moja prva publika bili su roditelji, prijatelji, susjedi… Bilo je tu dosta treme, nervoze i nekog, kako bih rekao, čudnog osjećaja koji je meni govorio: Moraš biti jako dobar i moraš se predstaviti da ti to možeš drugačije i bolje nego drugi.

Znam da sam u prvom razredu gimnazije postao član gimnazijskog orkestra. To je bio klasični manji zabavni orkestar, u koji se nije baš moglo lako ući. Tad je bilo tako u Sarajevu, to su bile rane šezdesete, jer u tom orkestru su svirali učenici koji su došli iz niže muzičke skole, instrumentalisti klavira, gitare, harmonike…

Sad se događa to da ja opet čeznutljivo želim u taj orkestar, naravno, na mjesto gitariste. Ali ne! Ima mjesta samo za pjevača, i ja jedino mogu upasti u taj orkestar kao pjevač. E sad za pjevati u tom orkestru bilo je potrebno hrabrosti, drskosti, nešto talenta, vjere u sebe… i imati svoj repertoar. Orkestar nastupa jedanput tjedno, uglavnom subotom. I tako ja stajem na scenu i pokušavam komunicirati s publikom. To smatram početkom mog poluprofesionalnog pjevanja. U mom gimnazijskom orkestru mogli su nastupati i učenici iz drugih škola. Kornelije Kovač je bio klavirist u tom orkestru.

Željko Bebek: “Uvijek ću reći da se druga najveća svirka „Bijelog dugmeta“ dogodila 2005. godine, iako sam morao na pozornicu izaći sa dvojicom muzičara, koje ja osobno nikad ne bih izabrao za suradnike.”

Kako se zvao klub u Sarajevu u kome ste nastupali?
Klub se zvao „Eho 61“, u to vrijeme (1961. godine) bio je to najznačajniji klub u kojem se okupljala mlađa publika u Sarajevu. Tu sam bio najavljivan kao gost, s ostalim pjevačima tog gimnazijskog orkestra i mogu reći da je to bilo dosta ozbiljno, jer smo mi u školi vrlo profesionalno pripremali svoje nastupe. Svaki od pjevača je želio pokazati sebe u najboljem svjetlu. Imao sam već tada nekakav repertoar, koji sam odabrao po svom ukusu i po mogućnostima moga glasa.

Sjećam se, moja ideja-vodilja je bila da bi trebalo biti malo drukčiji, da bi u svakoj pjesmi trebalo zapravo da pokažem sebe, napravim i izvedem nešto drugo nego što je uobičajeno, da ja ne smijem biti onaj kome se ta pjesma sviđa pa kopira original. Ja sam smatrao da ja moram kazati kako bih  tu pjesmu izveo. Možda je moj put tada bio teži i duži, možda bi bilo jednostavnije da sam pjevao kao Pet Bone ili Litl Ričard. Međutim, ja sam tad vidio da bih ja mogao to raditi na svoj način. Formirao sam sebe pred publikom, nisam bio opterećen niti pritisnut strahom što će biti na početku, sredini i kraju, hoću li moći tako, jednostavno sam sve svoje momente pred publikom iskoristio za svoje dobro.

Bilo je to 1962. godine, pročulo  se po Sarajevu da ima jedan zanimljiv, mlad, perspektivan pjevač. Na nastupu mi je prišla ekipa iz jednog benda pitajući me, želim li ja biti njihov član, jer njihov repertoar je bio dosta sličan onome što sam ja interpretirao, što sam ja zapravo osjećao. Tako sam počeo raditi s bendom jer u to vrijeme imati bend značilo je da imaš gdje nastupati, da te publika može slušati, da možeš sebe izgrađivati, napredovati…

Mi smo svakodnevno vježbali, i po dvaput dnevno, sav taj teški repertoar

Vi ste tada pjevali samo na engleskom jeziku?
Pjevao sam samo strani repertoar, moj bend i ja smo imali dvadesetak pjesama koje smo prezentirali publici. U to vrijeme sve ideje, energiju i osjećaj neke svjetske pripadnosti crpili smo iz Radio Luksemburga. On je emitirao trenutne svjetske hitove, tako da smo i mi bili informirani na vrijeme.

Godine 1962. prvi put se susrećemo, putem radija, s „Bitlsima“, „Rolingstonsima“, Džo Kokerom, Erik Kleptonom, grupom „Hu“, i od svakog od njih ponešto u repertoaru moram imati jer moj bend bira i svira takvu muziku.

Možemo li reći da ste vi zapravo radili neki mali potpuri svjetskih hitova?
Naravno, moj bend je tako birao, a ja sam po odabiru tako pjevao. Volio sam se okušati u raznim stilovima, u raznim izričajima, tako je poslije bilo kroz moju karijeru. Bio sam spretan izvoditi prilično dobro svaki vokalni žanr. U tom gimnazijskom uzrastu  u školi učim francuski. Engleski i nije bio tako čest jezik, strahovitom mukom to nekako uspijevam savladati i vježbati izgovor danonoćno, dok to ne bude ono što  želim prezentirati svojoj publici, a naravno i kolegama u bendu.

Kad se sada osvrnem na to davno razdoblje, vjerojatno tog teksta je bilo dosta i pogrešnoga ali to vam je bilo takvo vrijeme – niste imali zapisani tekst, sami ste se mučili skinuti engleski jednog Lenona, Džo Kokera ili Hendriksa.

Prisjećam se još proba s bendom, mi smo svakodnevno vježbali, i po dvaput dnevno sav taj teški repertoar. Često se događalo da smo u nekom domu gradskom tražili da nam daju manju dvoranu u kojoj bismo mi probali, a oni puštali publiku na naše probe i nešto sitno naplaćivali, da bismo mogli kasnije pofarbati zidove, promijeniti utičnice, doraditi malo dvoranu… A mi bismo imali i ujutro i navečer probe pred publikom, što je vrlo interesantno.

Koliko je trajalo vaše pjevanje s prvim bendom? Je li je vaša publika imala još neke zahtjeve?
Trajalo je relativno dugo i zapravo ja sebe već tad na neki način doživljavam kao nekog, pa moglo bi se reći, ko je popularan među svojom generacijom. Neki moji vršnjaci se bave nogometom, neki su u stolnom tenisu, a ja sam u muzici koju ta generacija zapravo jako voli i prati. To meni daje neku posebnu snagu za sve ono što će doći dalje.

Svakako, publika je htjela čuti nešto novo, našu interpretaciju nekog novog hita, moralo se brže reagirati, još više raditi… To je bio stil života, a ja sam u tom stilu i u tom vremenu uživao.

Prvo fakultet, onda muzika

Vi nakon završene gimnazije u Sarajevu upisujete fakultet?
Da, upisujem nakon gimnazije pravni fakultet. Roditelji tad svakodnevno govore: „Prvo fakultet onda muzika“, ali ja sam već duboko zabrazdio, cijelog mene je povukla muzika, izgubio sam nekako osjećaj realnosti. Meni je muzika bila ono prvo, suštinsko i najvažnije.

Jeste li zarađivali kao bend, je li se moglo živjeti od toga tada?
Kako smo mi dosta svirali, dosta smo i zarađivali. Sjećam se da smo te 1965/6. zarađivali skoro četiri mjesečne plaće mojih roditelja. Kao mlad student imao sam više mogućnosti s tim novcima nego moji vršnjaci. Mogao sam odvest curu u kino, otići u kafanu sa svojim prijateljima popit pivo, zabaviti se. Mi smo zapravo počeli živjeti rokenrol.

“Mislio sam da neću nikad nakon dueta s Oliverom Dragojevićem više zapjevati u dvoje, ali na novom albumu ću to ipak napraviti – sa svojim sinom!”, otkriva Bebek (fotografija: Željka Dimić)

Ne zaboravimo da je to bila sredina iza željezne zavjese

Kako se zvao taj vaš prvi profesionalni bend?
Prvi bend s kojim sam  profesionalno nastupao bili su „Kodeksi“. U tom bendu sam  sebi ispunio svoju želju jer sam kupio gitaru i pojačalo. Počeo živjeti onako kako sam sanjao, zamišljao i priželjkivao. Od usne harmonike i mandoline do toga da  imam svoju gitaru, da sviram i pjevam, da imam svoj bend, da šećemo ulicama Sarajeva zagrljeni, da sjedimo u kafani, da ganjamo cure i živimo malo buntovnije, malo rokerskije od sredine u kojoj smo odrastali, od Sarajeva šezdesetih godina.

Ne zaboravimo da je to bila sredina iza željezne zavjese. Biti roker je bilo strašno. Imati dugačku kosu, to je značilo da si ti u biti bio ugrožen. Morao sam birati kojim ću se putem spustiti u grad da ne bih bio previše upadljiv, jer u to doba nisu baš svi s pretjeranim odobravanjem gledali čupavce i neke čudne mlade rokere.

Kroz film sam naučio skoro sve

Kako ste pratili trendove? Putem časopisa? Televizija je tad bila nedostižno sredstvo priopćavanja…
Ma kakva televizija, prvo je uopće nije bilo u mojoj ulici, a kad je na njoj nešto bilo to su bile vijesti i poljoprivredne emisije. Časopisi i novine nisu se baš toliko bavili rokerskom tematikom, povremeno bi osvanuo u novinama neki mali članak, neka sličica… ali u to vrijeme bilo je nešto interesantnije, a to su bili bioskopi.

„Veseli klub mladih“, film sa Klif Ričardom i „Šedouzima“ gledao sam cijeli mjesec. On je bio prikazivan u nekoliko termina tijekom dana, ja sam na svakom tom terminu bio. Kroz taj film sam naučio skoro sve, kako se nastupa, kako se solo dionica pjeva, kako izgledaš i kako se ponašaš kad sviraš gitaru i pjevaš, iskreno naučio sam sve! Naravno da sam i neke njegove pjesme imao u svom repertoaru sa svojim prvim bendom.

U to doba se pojavio i film „Help“ koji je bio zapravo neki potpuri sabranih spotova „Bitlsa“. Tu se isto moglo dosta toga naučiti i primijeniti na sebi. Svi sarajevski muzičari su bili svaki dan na svakoj projekciji toga filma. Nakon tih legendarnih filmova osjetio se napredak na muzičkoj sceni Sarajeva.

Koji su bendovi u to doba u Sarajevu svirali profesionalno?
U to doba, krajem šezdesetih, u Sarajevu je funkcioniralo par bendova. „Indexi“ kao najstariji bend, oni su puno domaće glazbe svirali. Sjajna grupa „Čičak“, oni su pjevali višeglasno. U to doba je to bilo baš nešto izuzetno, pjevali su hitove „Bi Džiza“ i „Bič bojsa“. Postojali smo i mi, grupa „Kodeksi“.

Josip Zelić, autor interjvua i Željko Bebek, u Zagrebu, u junu 2020. godine

I mogu vam reći da sam se sebi jako svidio kako sam izgledao

Kako je izgledalo vaše prvo pojavljivanje na TV i slušanje vaše prve profesionalne snimke?
Prvi nastup je zapravo bio u jednoj emisiji TV Sarajeva, koja se emitirala jednom mjesečno, o tome gdje mladost tog doba izlazi, što ona sluša i kako se zabavlja. U tom snimku oni su mene negdje uhvatili s gitarom u ruci kako pjevam nešto… I mogu vam reći da sam se sebi jako svidio kako sam izgledao. To je zapravo bila slika koju sam  tražio od sebe. Oko mene je bilo dosta cura koje su bile moja iskrena publika. Znate, cure uvijek sa više osjećaja i užitka prate muzičare! A prvi neki profesionalni audio snimak? Sjećam se da sam se čuo u jednoj radio emisiji Sarajeva, bio sam iskreno oduševljen i nekako mi se svidio moj glas, možda sam ga baš takvog i zamišljao.

Vaša muzikalnost je prepoznatljiva, kao i vaš jedinstveni vokal. Kako taj osjećaj dolazi do vas, iz teksta pjesme ili iz melodije?
Vrlo interesantno pitanje, to mi nitko nije postavio u mojih 60 godina karijere! Pa i sam nekada ne mogu odrediti što je to, i koji je to osjećaj koji mene vuče u muzikalnost i vokalnu interpretaciju. Nekad je to izniman tekst koji je briljantno napisan, ali nekad nije on toliko dobar a vi morate dati silnu energiju da nešto vokalno napravite s njim. A kod melodije, to umjetnik odmah po prvim akordima, po prvoj vokalnoj dionici, osjeti. Slično je i s onom melodijom koja vam nikako ne odgovara, događalo se da me melodija uopće ne dotakne, i tu sam često bio radikalan da kažem: Ne. Nekad su melodije bile izuzetno teške, a meni je bilo u interesu i nekom inatu da ja pokažem da ja ipak to mogu, a netko drugi ne može i to vam je ono lijepo umjetničko natjecanje.

Kad kažete da su bile vrlo zahtjevne i teške, mislite na pjesme „Bijelog dugmeta“?
I kad sam ušao u ozbiljnu karijeru, radivši neke vrlo zahtjevne vokalne dionice, velikog raspona, događalo se to da dobijem neku glupavu i blesavu pjesmu, ali da je  interpretiram tako… Jer sam se mogao igrati tim svojim rasponom, da ona ispadne briljantna. Na svu sreću, mogu vam reći da sam ja otpjevao krasne tekstove i melodije, naravno bilo je tu i gluposti, ali opet govorim više je bilo onih briljantnih stvari koje sam  ostavio svojoj publici sa svojim „Bijelim dugmetom“, kad govorimo o tom dijelu moje karijere.

Bebek na sceni: “Pjesma nastaje pod punim presingom emocija i onda ono što je u tebi, što je negdje zabilježeno u tvom tijelu, ti iznosiš kroz pjesmu” (Fotografija: Željka Dimić)

Pjesme iz tog vremena su kao uklesane u meni

Kako gledate danas na te vokalno teške pjesme, koje ste pjevali prije nekih 45 godina?
Posebice pjesme mog umjetničkog djelovanja u „Bijelom dugmetu“, sve su mi divne kad ih i danas slušam. Glas naravno s godinama postaje tamniji, dublji i više jednostavno ne možete izvesti te visoke tonove, te ukrase, ali ih ja sad izvodim na neki malo, moglo bi se reći, jednostavniji način, naravno u nižem tonalitetu. Ali te pjesme iz tog vremena su kao uklesane u meni.

Tekstovi pjesama „Bijelog dugmeta“ su nekad dosta intrigantni i ne bi se očekivalo da dolaze s pozornice jednog rok pjevača i rok benda?
Ljudi kažu: mi volimo lagane ljubavne pjesme, oni to izvrsno rade, i onda mi napravimo pjesmu „Polubauk polukruži poluevropom“. Svi kažu: Dobra pjesma, al kakav je to tekst, ljudi traže „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“. Umjetnika nekad povuče tekst, nekad arija, ali jedno s drugim u mom slučaju često je ispadalo i više nego dobro. Puno mojih kolega tog vremena nije se moglo približiti tako zahtjevnim pjesmama, ja sam sebi na neki način laskao, gle pa ja to ipak mogu, rijetko tko može, osim onih stvarno vrhunskih pjevača.  Sve  vrijeme  sam zapravo stremio i želio da ostanem u tom vrhu vrhunskog pjevanja i izvođenja.

Kako ste prilagođavali vremenu svoj vokal, svoju interpretaciju i muzikalnost?
Kad je došlo vrijeme promjena, naravno da sam se mijenjao kao umjetnik, ali sam po svaku cijenu gledao da tom novom izrazu ipak dam neki svoj pečat, svoju prepoznatljivost, svoju boju, svoj vibrato izražaj.

Fragmenti sevdaha

Jeste li ikad pjevali sevdalinku ili ste ju samo osluškivali, pošto ste vi iz tog dijela bivše države u kojoj je bilo puno te divne melodije?
Opet ću reći, zanimljivo pitanje! U Sarajevu je osnovni emocionalni i glazbeni izričaj bio ipak sevdah, što je divno. Slušao sam to i uživao u nekim momentima, ali jednostavno ja kao vokalni interpretator nisam se mogao naći u tom izričaju. Moja priroda ipak više naginje rokerskom buntu. Jednostavno bio sam generacija tog bunta i tog smjera, djete cvijeća. Taj jedan simpatični, umjetnički konzervatizam koji ide uz sevdah, to nije dio mene.

Neke pjesme „Bijelog dugmeta“ i vas kao interpretatora, naslanjaju se na fragmente sevdaha?
U našoj pjesmi „Kad bi bio bijelo dugme“, moment uvoda, gdje ja pjevam: „Hajde idemo, bijela rado“, baš u je u tom maniru. Sjećam se da sam sebi govorio: Hajde da probam kako jedan roker može tjerati ovce niz planinu u pjesmi. Mogu vam reći da sam uspio. I sad se znam vratiti na te snimke i pokušati dokučiti zapravo kako sam se ja tada osjećao, jer glas i pjevanje je nešto čudesno, možete dosta toga iščitati, pa tako i  samog sebe kroz ovih 60 godina karijere.

Pjevač uvijek mora biti pjevač

Jako ste se dobro snalazili u etno momentima, kratkim fragmentima koji se često pojavljuju u pjesmama „Bijelog dugmeta“. Jeste li  to donijeli sa sobom ili je autor to zahtjevao od vas?
Pjesma nastaje pod punim presingom emocija i onda ono što je u tebi, što je negdje zabilježeno u tvom tijelu, ti iznosiš kroz pjesmu. Tog trenutka možeš dobiti zadaću kako autor želi, možeš se ne snaći u njegovom zahtjevu, ali ako mene pustiš onda ja dajem sve od sebe. To mogu porediti s potezom kista. U slikarstvu to je momenat inspiracija, ta silna energija koja prasne. I u muzici, definitivno to je prasak, atomski prasak u momentu. Dešava se da neki kažu: Da, tog si dana bio raspoložen… Ja kažem: Ne, kad si pjevač uvijek moraš biti raspolažen, publika ne smije vidjeti tvoje suze, ni pretjeranu sreću… Ne možeš reći: eto danas nisam raspoložen pjevati, nego što? Cijepati drva? Pjevač uvijek mora biti pjevač.

Muzika je moj život!

Jeste li vi kao umjetnik, vokalni majstor, radili svakodnevno na svom vokalu?
Svakodnevno sam vježbao, pjevao i izrađivao pjesme, to je pogotovo bilo u samom početku moje karijere, nakon mog dolaska u „Bijelo dugme“, jer sam htio da moja izvedba bude perfektna. To je jednostavno bila moja potreba, moj život. Muzika je moj život! U to vrijeme puno mojih kolega izgubilo je dobre karijere zato što nisu bili puni entuzijazma, što nisu svakodnevno vježbali, dolazili na probe, stvarali s bendom. Muzika mora biti na prvom mjestu, jer umjetnost se ne može varati. Ako se vara, tako i varkom okonča.

Željko Bebek: “Naravno da sam se mijenjao kao umjetnik, ali sam po svaku cijenu gledao da uvijek imam neki svoj pečat, svoju prepoznatljivost, svoju boju, svoj vibrato izražaj…”

U Sarajevu se šezdesetih i sedamdesetih godina stvaralo dosta muzike, bilo je roka, popa, sevdaha i narodne muzike. Vaš rodni grad je bilo raskrižje, a ujedno i sjecište više vrsta muzičkih izraza.
Iskreno ne znam je li je Sarajevo imalo to nešto povijesno, što je povezivalo sve te vrste muzike, ali mogu reći da je bilo prepuno mjesta na kojima se sviralo uživo i pjevalo. To se događalo isto i u Zagrebu i u Beogradu. Sarajevo je imalo podršku cijele bivše države na neki čudan način. I mogu reći, zahvaljujući toj podršci cijele Jugoslavije, mi smo imali osjećaj da smo poput Kalifornije u Sjedinjenim Američkim Državama, da mi u Sarajevu možemo sve što se tiče muzike, i nama je sve super i bilo je sve super. Evo kad pogledamo danas države koje su nastale raspadom Jugoslavije, vidimo da ti ljudi koji su tad bili tinejdžeri u Sarajevu i danas zauzimaju vrlo visoka mjesta u muzici.

Kao tinejdžer nisam mogao proći nekom ulicom gdje su ljudi bili konzervativni

Možemo li reći da je vaša muzika rezultat sudara različitih svjetova u Sarajevu i vašeg bunta prema tom svijetu različitosti?
Možda je stvarno to istina što ste rekli, možda u Sarajevu baš zato nastaje toliko divne muzike, zato što su se zapravo sudarali i na neki način podudarali ti različiti muzički pravci. To što kao tinejdžer nisam mogao proći nekom ulicom gdje su ljudi bili konzervativni i što su pomalo čudno gledali u mene s dugom kosom, možda se baš zato rodio u meni taj bunt. U tom trenutku je cijeli svijet bio pod zapuhom djece cvijeća i promjena velikih promjena. Sarajevo je tu priliku iskoristilo.

Zlatni korak

Koje je vrijeme u Sarajevu najplodonosnije i kad je bio vrhunac stvaranja rok muzike?
Možda će zvučati prepotentno, ali  ću reći da je to vrijeme grupe „Bijelo dugme“ i mene kao njenog vojnika, vrijeme našeg početka, rađanja najveće grupe svih vremena u Jugoslaviji. Prije nas puno značajnija bila je grupa „Indexi“, pjevali su na svim festivalima, pobjeđivali, pokojni Davorin je sjajno pjevao, pokojni Bodo Kovačević sjajno svirao gitaru… Ali oni nisu napravili ključni korak, nisu istupili, nije to napravila ni grupa „Čičak“, čak ni „Ambasadori“… Ali „Bijelo dugme“ je napravilo taj korak naprijed, taj posebni zlatni korak, koji je odjeknuo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Poslije nas bilo je na stotine bendova, desetine vrhunskih muzičara ali to što je napravilo „Bijelo dugme“ nije nitko tada, a bome ni poslije.

Kako ste gradili svoje scensko prezentiranje?
U tom vremenu kasnih šezdesetih i početka sedamdesetih traperice su bile ono što moraš imati, to je sve meni išlo u prilog kao rokeru. Po traperice si morao ići u Trst, morala je biti dobra šarena košulja s nekim cvjetnim uzorkom, dobra kožna jakna. Sjećam se jedne fotografije svoje, s početka sedamdesetih i neposredno prije ulaska u formaciju „Bijelog dugmeta“: uske hlače na cvjetove, ogromna raščupana duga crna kosa gdje mi je samo provirivao nos van, veliki križ oko vrata i neki prsluk od velur kože. Tako je počela osobna kreacija mene i mog umjetničkog lika, koji će živjeti u „Bijelom dugmetu“. Imao sam najviše drskosti i hrabrosti tada, da predstavim sebe kao što nitko drugi nije izgledao u tom trenutku u Jugoslaviji.

Godinu dana u Italiji

Jeste li imali nekog uzora u tom scenskom nastupu i oblačenju?
Nekako me je više privlačilo kako izgledaju i kako se nose „Rolingstonsi“ nego li „Bitlsi“. Sjećam se da sam 1969. godine svirao cijelo ljeto u Dubrovniku od početka maja da kraja oktobra. Bili su to poslednji trzaji grupe „Kodeksi“, kad je i Goran bio na bas gitari, tad odlazimo u Italiju. I u Italiji se srećemo s tim potpuno novim svijetom, vizualnim svijetom rok muzike, što ćemo mi poslije zapravo i donijet u Sarajevo, a potom i cijelu Jugoslaviju.

Godinu dana ste svirali u Italiji, to je poslednja godina grupe „Kodeksi“. Kakvo je to bilo iskustvo?
Nakon Dubrovnika smo se uputili u Italiju, već kroz par nastupa smo zadovoljili svojom svirkom te koji su nas angažirali po klubovima. Mi smo bili tamo skoro godinu dana, Goran je isto bio tamo, krasno smo surađivali, vrhunski radili i zarađivali. Ali događa se u jednom trenutku našeg posla u Italiji da naš solo gitarist ne želi više svirati, govoreći da se vraća u Sarajevo i da želi završiti fakultet. Goran mi iznosi svoju ideju: „Ja ću svirati bas gitaru, bubnjara imamo, ti sviraj solo gitaru i pjevaj“. Gotovo nemoguće, čovječe, ja sam naučio svirati gitaru zato što ju volim i to neke ritam pratnje… Zapravo volim imati gitaru ispred sebe, onako čisto kao dodatak, a ne da bih ja pjevao, pa izlazio svirati solo dionice. Ja mijenjam njegov plan i kažem: „Ti ćeš svirati solo gitaru, bas gitaristu ćemo naći u Italiji a mi ostali ostajemo to što smo bili do sad“.

Željko kaže: “Sve ovo danas ne bih mogao bez velike podrške svoje sadašnje supruge Ružice, koja mi pomaže u svemu: organizaciji mojih nastupa, vođenju društvenih mreža, brizi o meni, brizi o djeci…”

Goran je veliki radnik, veliki muzičar

Jeste li možda sumnjali u Goranov talent i sposobnost u tom trenutku?
Ja sam to sve rekao da maknem sa sebe dodatnu odgovornost, jer sam ipak bio samo pjevač… Mogu reći i da sam imao malo sumnje da li će Goran sve pohvatati i naučiti. Goran tad uzima moju gitaru i danonoćno vježba, ja vam ne mogu opisati koliko je on sati i dana proveo na toj mojoj gitari da bi napravio čudo. On je veliki radnik, veliki muzičar i na samom početku kad sam ga dobio za taj svoj bend, bilo mi je jako drago. Bio mi je potreban takav čovjek jer je bio pun entuzijazma, volio je svirku, volio ići naprijed, volio stvarati. Reći ću vam jednu veliku stvar: „Ja nisam rođen da budem solo pjevač!“ Htio sam, želio uvijek imati svoj band, pokriće i snagu benda iza sebe.

A što je to posebno što je Gorana izdvojilo od svih drugih gitarista tog vremena?
Kako ja, tako i velika većina slušatelja, nikad nismo upamtili neki solo izvrsnih tehničara gitarista, poput velikog Stefanovskog, Božića i Točka, a od Gorana pamtim svaki njegov solo na gitari. I tu sam vam rekao sve! Znate, možda nisam ni ja najbolji pjevač ali ono što ja pjevam ne možeš i nećeš moći ti.

Ipak sam se ja volio malo skriti iza gitare

U jednom dijelu ovog iznimnog intervjua spomenuli ste da niste rođeni kao solo pjevač.
Da, to proizilazi iz onoga zašto sam ja tako dugo imao gitaru uz sebe. Na stranu sav moj bunt, sva moja hrabrost i sva moja drskost, ipak sam se ja volio malo skriti iza te gitare. To govori i da sam tražio uvijek pokriće i potporu u svom bendu. Na samom početku „Bijelog dugmeta“ vladala je ta kohezija, to zajedništvo. Ako smo nešto probali tri puta, a ja sam htio pet puta, meni je vrlo bilo bitno da ja ne moram svoj bend moliti. Kada se rađa i stvara bend, to je od iznimne važnosti. Poslije možda to sve određuju neki drugi momenti (privatne stvari, novac i sve ostalo što dolazi) ali u samom početku – povjerenje, povezanost, koherentnost… su vrlo bitni. Ja sam to imao s „Bijelim dugmetom“.

Goran i ja smo potpuno različiti

Možete li riječima oslikati vaš dolazak u „Bijelo dugme“ i početak same grupe?
Kad smo se u Italiji posvađali, ja uzimam svoju gitaru, svoje pojačalo i odlazim za Bari, potom sjedam na trajekt do Dubrovnika, iz Dubrovnika za Sarajevo… Bilo je to mučno i teško putovanje. U Sarajevu tražim posao u svojoj struci i radim skoro godinu dana. Nedugo nakon mog odlaska iz Italije, možda nakon dva mjeseca, i Goran se vraća u Sarajevo. Tad je izgledalo da smo se posvađali zauvijek. Tada ja imam 23 godine, Goran 19. Ne moram opisivati da su to bile tinejdžerske svađe, ali ipak su bile. Goran i ja smo potpuno različiti. Koliko smo bili ujedinjeni u muzici, toliko smo bili u drugim stvarima različiti.

Šta je poslužilo kao iskra koja je zapalila ponovo vaše zajedništvo s Goranom?
U bendu je bio Talijan, sjajan basist, zatim je na mjesto starog bubnjara došao iz Sarajeva bubnjar Milić (Mića) Vukašinović, a na Talijanovo mjesto je došao Zoran Redžić koji će kasnije ući u „Bijelo dugme“. Mića Vukašinović je prije dolaska u Italiju svirao u „Indeksima“, posle je živio u Londonu 10 godina, radio u nekoj pizzeriji, prao tanjure. On dolazi u Italiju u našu grupu sa neprikrivenom ambicijom da on bude vođa benda, da nam on bude guru, tad je bio u fazi prestanka konzumiranja alkohola i svih ostalih stvari, bio je u nekom zenbudizmu. Imao je tad nekih zanimljivih ideja i mogu reći da je bio jako dobar bubnjar. I događa se u jednom trenutku da on želi potpuno promijeniti repertoar i okrenuti naglavačke našu grupu. I onda se pojavljuje moment njegove želje za pjevanjem, rekli bismo, onako malo vrišteći. I predstavlja kolegama da on može neke stvari u vrisku izvest što ja neću moć. A u tom trenutku Goran je potpuno bio zabrazdio u taj zapadni svijet i stil… On na neki način meni govori da ja više nisam poželjan u toj grupi. I tad ja odlazim. Naravno, oni su po povratku iz Italije postojali neko vrijeme u Sarajevu i svirali pod imenom „Goran, Zoran i Mića“.

Bebek o ostvarenju svoga sna: “To je zapravo bila slika koju sam  tražio od sebe. Oko mene je bilo dosta cura koje su bile moja iskrena publika. Znate, cure uvijek sa više osjećaja i užitka prate muzičare!”

Goran, Zoran i Mića

Rekli ste da ste se vratili svojoj struci – pravu. Je li je bilo ipak još svirke?
Da, zaposlio sam se, radio u struci i pokušao sam nekako sklepati ostatke „Kodeksa“ sa mnom na čelu. I onda radite ono što ne volite, počinje jedan život vrlo ozbiljan kojeg vi ne želite i opet u vama počinje raditi jedan umjetnički bunt. Prije toga nikad, ama baš nikad nisam ni pomišljao da bih ja mogao završiti u kancelariji i voditi neki normalni život.

Koliko su Goran, Zoran i Mića egzistirali u Sarajevu? Kakva je ta svirka bila?
Pa po mom sudu, Sarajevo je početak njihovog kraja, mada su bili vrlo umišljeni da sviraju božanski, da to samo oni mogu i da će to trajati vječno. Kako je vrijeme odmicalo tako je i njihov kraj bio izgledniji. A i moj kraj s poslom i svirkom, jer mi dolazi poziv za vojsku.

Mislite li da se sve to trebalo dogoditi, nesuglasice i vaš odlazak iz Italije, njihovo i vaše životarenje na muzičkoj sceni Sarajeva?Ž
Da, apsolutno mislim da se sve to trebalo tako odigrati da bi se dogodilo „Bijelo dugme“. Dakle, taj moj pad, njihov pad, završetak te neke tinejdžerske karijere, tog poleta, tog povremeno nerealnog života, mladosti, bunta… Imao osjećaj da je to sve prošlo i da toga više nema. Znam da se to isto desilo i kod Gorana. U Sarajevu su nestali mladi, buntovni bendovi i ostali su „Indexi“. I to s istom svirkom od 15 godina prije.

Ponovni susret s Goranom

Kako dolazi do vašeg ponovnog susreta s Goranom?
Jednog dana dobivam poziv od gospodina Arnautovića, zvanog Nuno, da dođem u Radio Sarajevo, da me trebaju nešto. Dolazim tamo i on meni kaže: „Imam četiri pjesme, bi li ih probao otpjevati? Ali pazi, samo da te upozorim, ovdje je grupa „Jutro“. To su Goran, Zoran…“ Rekao sam: „Molim, oni su mene zvali, pa mi ne govorimo, pa znaš ti kako smo se mi rastali?“ On mene moli: prijeđi preko toga, uđi u studio, imamo dobre pjesme, hoćeš probati snimiti? To je bila 1972. Godina.

Tek kad ste došli u Radio Sarajevo, saznajete da je tu Goran. Što vam u tom trenutku prolazi kroz glavu?
Muzika ispred svega! Naravno da sam očekivao pristojan pozdrav od strane Gorana, neku ispriku i dobio sam je, vrlo kratko. Zoran čak nije imao ni potrebe za ispriku, jer sve je ipak ovisilo o Goranu. Ali, znate, mi se u jednoj sekundi moramo vratiti u 1968. i mora se dogoditi ta konekcija sad četiri godine poslije, zapravo taj osjećaj da bismo mogli dalje. Prvu pjesmu i konekciju malo dublju prolazim s Goranom, jer je on svira. Koliko je pjesma trajala, toliko je meni trebalo da ju snimim. Sve četiri pjesme ja sam snimio u nekih 20 minuta. Saznajem naknadno da su oni probali sve te pjesme snimiti s nekoliko pjevača prije mene.

To samo može Bebek, ovi ostali mu nisu do koljena

To je bila neka vrsta audicije, kasting za grupu „Jutro“?
Možemo to i tako nazvati. Za mene je to bio samo jedan pokušaj, dolazak, snimanje i odlazak. Oni su vjerovali zapravo u svakog pjevača kojeg su pozvali. Naravno bio je tu i Milić Vukašinović, tko zna tko još nije prošao tu audiciju za bend. A na tom probnom snimanju bio je i brat od tog Arnautovića, Esad, on je bio velika faca i veliki muzičar u vrijeme Radio Sarajeva. On je u jednom momentu rekao: „Što partijate, dečki? To samo može Bebek, ovi ostali mu nisu do koljena“.

Kad su pjesme bile gotove, odmah je došao producent s Televizije Sarajevo, pokojni i legendarni Duško Trifunović, imao je emisiju „Na ti“. Istog trenutka smo bili u programu i prva pjesma koju smo izveli bila je „Kad bi’ bio bijelo dugme“. I to je početak, odnosno nukleus „Bijelog dugmeta“.

Vrlo zanimljiva dopisnica

I opet dolazi do vašeg razdvajanja zbog vašeg odlaska u vojsku.
Da, u vrijeme Jugoslavije nikako se nije mogao odgoditi vojni rok kad bi vam došla 27. godina. Ili si morao biti strašno bolestan, kakiti i piškiti u krevetu ili biti, ne daj Bože, lud. Regrutacije su bile vrlo rigorozne. Nije bilo zezanja. Samo dan nakon emitiranja te emisije „Na ti“, meni dolazi poziv za vojsku. Sjećam se, kao danas, da govorim Goranu: „Ja se, nažalost, neću moći osloboditi vojske. Moram ići, nastupit će pauza ili će ostat te četiri snimljene pjesme…“

Dobivate vrlo zanimljivu dopisnicu u vojsci?
Da, vrlo zanimljiva dopisnica, nemam je više, odneli su je vjetrovi rata u Sarajevu. Na njoj je pisalo: Grupa „Jutro“ koju si poznavao, više ne postoji, Nuno i ja smo se razišli. Pošto je veliki interes za tebe u Sarajevu, evo informacije, razmisli i javi mi. A informacija je ta: Nuno pravi novu grupu „Jutro“, ja ću pokušati oformiti isto grupu „Jutro“ i voljan sam te čekati dok god se ne vratiš, i ne želim nikoga angažirati, pravit ću pjesme i čekam tebe! Jesi li me spreman podržati ili ćeš donijeti drugu odluku?

Ništa nisam razmišljao u tom trenutku, nego sam samo odgovorio: Biram tebe!!!

„Vidjet ćete kad se ja vratim s pločom“

Kako počinje vaša suradnja s „Jugotonom“, tada našom najjačom i najvećom diskografskom kućom?
Pošto sam ja rekao da biram Gorana i pošto smo mi sad bili nova grupa, te bi trebalo snimiti ponovo naše pjesme, ja sa puno oduševljenja govorim svojoj ekipi u vojsci da ja idem snimati ploču. Na to mi se oni svi tamo smiju! „Vidjet ćete kad se ja vratim s pločom“, rekao sam im. Sjećam se da sam tad kupio gramofon, donio ga zajedno s pločom, bilo je to tada sveopšte oduševljenje. Tada nam Radio Kruševac izdaje ploču s dvije numere: „Kad bi’ bio bijelo dugme“ i „U subotu, mala, rekla si mi da ću“.

Vi se vraćate 1973. godine iz vojske. Kako se nastavlja vaša suradnja s Goranom? Kojim putem krećete kao grupa „Jutro“?
Počeli smo s probama, dogovorima i idejama za nove pjesme. Pod vođstvom jednog menadžera pošli smo u Cavtat, na plažu hotela „Croatia“ i počeli svirku. Sve više i više publike je dolazilo, mi imamo svoje dvije pjesme i par obrada iz razdoblja sviranja po Italiji. A zapravo sva je energija bila usmjerena ka jeseni, što ćemo i kako napraviti u studiju i što bi trebalo snimiti dalje.

No prije toga nismo mogli ići u Radio Sarajevo ništa snimati jer koristili smo isto ime – Grupa „Jutro“ – kao i Nunin sastav. Kako smo u jednoj zeničkoj dvorani imali svake subote ozbiljne nastupe i fino zarađivali, kupili opremu, na putu Sarajevo – Zenica pokrenemo priču nas pet kako jednostavno ne možemo više egzistirati kao „Jutro“. Pjesma „Kad bi’ bio bijelo dugme“, koja je u 24 sata postala hit, sama je sebe predložila kao ime buduće velike grupe.

Te godine snimamo tri singla: „Top“, „Glavni junak jedne knjige“ i „Selma“

Što se događa u jesen 1974. u studiju?
Te godine snimamo tri sjajna singla: „Top“, „Glavni junak jedne knjige“ i fantastičnu svevremensku baladu „Selma“. One su bile snimljene u Radio Sarajevu, sa početnom idejom da idu za diskografsku kuću „Diskoton“. Naš producenti je bio tad Nikola Borota. Odnijeli smo pjesme u „Diskoton“ i direktor Slobodan Vujović, bivši član grupe „Ambasadori“, prokomentirao je: „Pa dobro je ovo, nije ovo loše, izdat ćemo mi to“.

Na pitanje svih nas: „A kad?“ (sjećam se, bio je januar), on je odgovorio: „Pa na jesen“. I ti snimci ostanu kod njega u ladici i kod glavnog urednika. Tad nas poziva sad pokojni Hamdija Salković, koji je bio predstavnik „Jugotona“ za Bosnu i Hercegovinu i govori: „Bilo kako bilo, „Jugoton“ je čuo vaše snimke, dođite potpisati ugovore“.

Bebek sa sinom Zvonetom: “Zimi provedem par mjeseci na skijanju jer imamo kuću u Bosni i Hercegovini, preko ljeta sam na moru, svako jutro plivam minimalno jedan sat i to vrlo rano”

Kakav je bio vaš osjećaj i osjećaj vaših kolega u bendu kad ste došli da potpišete ugovore?
Došli smo u to predstavništvo „Jugotona“ u Sarajevu, na stolu je bilo pet papira, pet istovjetnih ugovora na pet godina s pravom objavljivanja singlova, LP ploča, nastupa za videospotove… Nitko u tom trenutku nije mnogo razmišljao, tko ne bi potpisao veliki i ozbiljan ugovor s najjačom diskografskom kućom Jugoslavije. To je nas pet potpisalo: pokojni Ipe Ivandić, Zoran Redžić, Vlado Pravdić, Goran Bregović i ja. I tako mi stajemo na taj jedan životni put koji se zove „Bijelo dugme“.

„Bijelo dugme“ je za mene, pogotovo prvih nekoliko godina, bilo sve – život i poslanje

Postoji li neki trenutak u vašoj karijeri „Bijelog dugmeta“ koji posebno pamtite?
Malo je teško ovako eksplicitno odgovoriti, jer „Bijelo dugme“ je za mene, pogotovo prvih nekoliko godina, bilo sve – život i poslanje. To je bilo vrijeme puno hedonizma, možda sam ja bio vođen nekom posebnom energijom. Po rečima drugih ljudi, mi smo bili jugoslavenski „Bitlsi“ i „Rolingstonsi“. Znam kako sam se ja osjećao i moja grupa kad dođemo u hotel „Dubrovnik“ u Zagrebu, u hotel „Moskvu“ u Beogradu… Mi nismo mogli ući u lobi koliko je obožavatelja bilo ispred hotela, to je bilo abnormalno za život tog vremena u Jugoslaviji. Mogu vam to fragmentarno opisivati jer taj osjećaj sažeti u samo nekoliko rečenica je naprosto nemoguće.

Kosa nam je njegovana, sređena, duga…

Stajling i outfit vaše grupe, bilo je to nešto posebno u to vrijeme?
Mi tada nosimo kratke krznene bunde, sjajne male torbice, čizme s visokim petama… Kosa nam je njegovana, sređena, duga… Mi smo u jednoj godini doživjeli takav uspjeh, takvu ekspanziju naše publike i naših obožavatelja da je to jednostavno bilo nepojmljivo za tadašnje vrijeme. Naš drugi studijski album je izazvao nenormalnu reakciju publike i naših obožavatelja, vladala je euforija za „Bijelim dugmetom“. Naravno da smo mi morali sa svakim novim albumom dokazivati svoje mjesto i kvalitetu.

„Bijelo dugme“ je određivalo stil rok muzike bivše Jugoslavije?
Mi smo ogromnim koracima grabili naprijed. Sve ono što se stvaralo u nama u prethodnih 10 godina, sve je isplivalo na površinu. Mi smo se zapravo osjećali kao i svi veliki muzičari tog vremena u svijetu, samo što mi nismo iz ovog našeg prostora mogli napraviti svjetsku karijeru. Goran je, nakon mnogo godina, napravio u svom stilu svjetsku karijeru i prezentirao svijetu tu umjetnost.

Ja sam bio vojnik „Bijelog dugmeta“

Jesu li se ostvarili snovi tog dečka sa pozajmljenom gitarom, kojeg ste opisivali na početku intervjua?
Je l’ mogu iskreno reći? Ja sam kao dijete sa devet-deset godina, kad sam držao tu posuđenu gitaru u rukama, zamišljao da sviram i pjevam, a ispod mene je puno publike i ljudi koji me obožavaju, slušaju… Ni u jednom momentu ja sebe nisam uhvatio da ja to sanjarim, ja sam to jasno vidio, i tada i nakon puno godina kad se to počelo događati. Ne samo na koncertima u dvoranama nego i na tom veličanstvenom, legendarnom koncertu kod Hajdučke česme. Jednostavno to je bila slika koju sam ja jasno vidio u djetinjstvu. Možda je moglo biti i bolje, ali uvijek sam bio svjestan, ne daj Bože, moglo je i gore.

Kako je vama kao vokalu „Bijelog dugmeta“ i Goranu kao autoru, bilo snimati pjesme i albume sedamdesetih i osamdesetih godina, kada su se na svjetskoj sceni stvarala velika muzička remek-djela u rok i pop muzici? Je li je to imalo utjecaja na vas?
Da, realna slika je sljedeća – ja sam bio vojnik „Bijelog dugmeta“. Nisam dozvoljavao sebi a ni kolegama nikakav pesimizam. U doba navale legendarnih, svjetskih hitova, moralo se izboriti za svoje mjesto. Veliki plus je bio taj što smo mi pjevali na domaćem jeziku. I uvijek je u meni bio taj neki osjećaj da ja imam što braniti jer vrijeme je veliki neprijatelj. Znate, lako je kući otić’ sretan, ali se treba i ujutro probuditi nasmijan, pogledati u ogledalo i reći: Idemo dalje, mogu ja još bolje.

Na samom špicu ledenog brijega

Kakav je bio osjećaj kad ste bili na vrhuncu, kad je vas pet bilo na samom špicu ledenog brijega?
Kad ste na vrhuncu nakon vrlo uspješnih albuma, velikih turneja, koncerata za pamćenje, malo vam se poljulja tlo pod nogama. Ne mogu reći samo meni, događalo se i Goranu, jer uvijek stiže nešto novo. Generacije osamdesetih imale su više pristupa sadržaju koji je dolazio sa Zapada, pojavili su se neki mlađi i ofanzivni, radikalni muzičari.

Tu možemo spomenuti i novi val koji se dogodio muzici Jugoslavije.
Mogu reći da se Goran jako prepao toga. Nakon albuma „Eto! Baš hoću!“, dolazi sjajan legendarni album „Bitanga i princeza“, kojim smo pokazali svima a i sebi da „Bijelo dugme“ i te kako ima još što za reći u muzici na ovim prostorima. Nakon toga dolazi album „Doživjeti stotu“ koji pravi čuda.

I na vašem poslednjem albumu s „Bijelim dugmetom“ Goran se dobro snašao?
„Uspavanka za Radmilu M“ je naziv tog albuma. Da, tu je jedna vrlo zanimljiva pjesma puna eksplicitnih momenata, eksplicitno u smislu igre riječi, a to je „Polubauk polukruži poluevropom“. Međutim, na tom poslednjem albumu „Bijelog dugmeta“ sa mnom kao vokalom počinje kraj „Bijelog dugmeta“ onakvog kakvog smo ga mi zajednički stvarali, u čije smo tekstove i melodije utkali svu svoju muzikalnost i izričaj umjetnosti.

Fatalna 1984. godina

Je li je ta fatalna 1984. godina bila možda kamen spoticanja između vas dvojice kao genijalnih muzičara?
Da, priča o „Bijelom dugmetu“ je završila 1984. i to je kamen oko kojeg se spotičemo Goran i ja.

Dok ste bili pjevač „Bijelog dugmeta“, koja je vama najbolja, najdraža i najteža pjesma?
Najbolja je „Sanjao sam noćas da te nemam“. Muzički producent koji je s nama radio u Londonu sjajno je znao upotrijebiti klavijature, prateće vokale i sve ostalo u toj klasičnoj baladi. Meni osobno je ta pjesma bila nekako naj-svjetski. Najteža pjesma je bila „Sve će to, o mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“. To je pjesma za koju smo imali samo snimatelja iz Londona. Snimana je u Beogradu, Ranko Rihtman je napravio aranžman, iznimno težak ali sjajan. Mi u to doba imamo za bubnjara Dragana Jankelića Điđija, jednog od najboljih svih vremena. Mogao je tako perfektno svirati da vi pomislite: to je to, ne može bolje, i onda u drugoj minuti on kaže: al’ mogu ja to i ovako, mogu ja to i ovako i tako na još 333 načina. Događa se da ja dolazim doslovce na kraj, kad je sve snimljeno, svi instrumenti, simfonijski orkestar, perfektan instrumental. Više ni na intonaciju ne možeš utjecati. Dok sam to snimao, sve mi je zvučalo raštimano, vodeno, kao da sam u nekom čudnom svijetu u kojem ja možda ne bih trebao biti.

Željko drži da je najbolja pjesma “Bijelog dugmeta” – „Sanjao sam noćas da te nemam“. Za razliku od nje, nikada ne bi ponovo otpjevao „Hop cup poskočit ću, drugu curu poljubit ću“

Najmanje draga pjesma

Ostala je još najdraža pjesma?
Sve pjesme koje sam ispjevao i snimio, sve su mi drage. Možda bi trebalo kazati publici koja mi je zapravo najmanje draga, i koju Željko Bebek kao pjevač „Bijelog dugmeta“ ne bi nikada ponovo otpjevao: „Hop cup poskočit ću, drugu curu poljubit ću“.

Ali ta pjesma u vašoj interpretaciji, vašim vokalom, zvuči vrlo interesantno!
Da, ima vrlo zanimljivu svoju povijest. Zapravo nju je otpjevao jedan drugi pjevač, koji je trebao postati čudo u svijetu muzike, koji je imao ulaz u studio Radio Sarajeva i danju i noću. Onda Goran kakav je bio, lukav, napiše tu pjesmu njemu da bi on snimio i da bi napravio nešto. Od pjesme taj nije napravio nikakvo čudo, ali mi smo dobili ulazak u Radio Sarajevo kao neki vid kompenzacije. Ta pjesma na kraju završava na našem albumu.

Političke prilike su nam tada išle u korist

Kako biste nam dočarali abnormalnu popularnost „Bijelog dugmeta“?.
Mi smo se u biti morali pojaviti na ovom prostoru, zbog svojih ideja, energije i mašte. Uvijek tvrdim da smo mi živjeli iza željezne zavjese i samo su sretnici mogli imati ploče. Nužno je bilo da se u ovom prostoru desi promjena. Ja čak sad mislim, s ovim vremenskim odmakom, da su nama političke prilike tada išle u korist. Pošlo je to od nekih visokopozicioniranih funkcionera, koji su  vjerovatno rekli: „Hajde da vidimo što će napraviti ti rokeri, hajde da vidimo i to čudo“. Mogli su nas srezati kao što jesu svake naredne godine, odvoditi po jednog člana benda u vojsku…

Mislite, je li to bilo razmišljanje mlađih političara tog vremena?
Svakako su ti koji su nas pustili da se razmašemo i da raširimo krila „Bijelog dugmeta“, mlađe garniture političara, bili zaintrigirani tom našom muzikom. Oni su komentirali među sobom: „Jebeš što će reći Tito, hajdemo mi vidjet ovo čudo zvano „Bijelo dugme“ do kud će ići.“

„Jebiga, moramo na radnu akciju“

Goran je bio i posrednik benda, te imao susreta s tvrdim političarima?
Znam da mi je Goran jednom prilikom rekao da smo predaleko otišli, svu svoju energiju i snagu usmjerili smo ka Zapadu, pa mu je jedan važan i bitan političar rekao: „Dajte malo reklame našoj zemlji!“ Dok smo bili u Americi 1976. godine, Goran meni govori: „Jebiga, moramo na radnu akciju“. „Kakvu jebenu akciju“, pitam. Kaže: „Moramo omladini pokazati kako se radi, kako „Bijelo dugme“ može doprinijeti Jugoslaviji.“ I tako je bilo. „Bijelo dugme“ je ostavilo svilene košulje, visoke pete, marihuanu, piće, ženske… i otišlo na radnu akciju na Kozaru.

Kakvo je izgledalo vaše druženje i rad na Kozari?
E sad političari su na sve mislili. Da mi kao „Bijelo dugme“ ne bismo bili povlašteni, rasporede nas u različite brigade. Onda su smislili da svaki od nas napravi program i takmiči se sa svojim kolegom u drugoj brigadi, da bismo se mi malo razdrmali odnosno da bismo se mi malo udaljili jedan od drugoga. Ali mi smo to vrlo rokerski sve završili, napravili opet veliku promociju i reklamu tadašnjoj državi.

Turneje i tulumi „Bijelog dugmeta“

Kako je bilo na turnejama „Bijelog dugmeta“ diljem bivše države?
Mi smo zapravo živjeli rokerski život. Po hotelskim sobama i apartmanima „Bijelo dugme“ je znalo napraviti vrlo neprimjerene stvari, tako da smo čak nekad plaćali velike kazne nakon devastacije po sobama, jer kako „Bijelo dugme“ da živi poput „Stonsa“ ako izađe iz sobe i napravi krevet za sobom. Malo je kolača moralo da završi po posteljini, šampanjca po zavjesama… Morali smo ostaviti neurednu sobu da bi se znalo da je u hotelu bilo „Bijelo dugme“.

Jesu li to bili ekscesi u kojima je „Bijelo dugme“ uživalo?
Lagao bih kad bih rekao da nismo uživali, jesmo, jer s tim smo dobijali na nekoj važnosti, u sobu provući društvo, napraviti neki tulum, dovesti ženske, lumpovati do jutra. Da, uživalo je „Bijelo dugme“.

Koncert kod Hajdučke česme

Koji vam je bio najdraži koncert s „Bijelim dugmetom“?
To je koncert kod Hajdučke česme u Beogradu 1977. godine, koji je riješio mnoge dileme, koji je dao odgovor na veliki broj pitanja tog vremena, jer znajte mnogima smo već bili trn u oku. Prvenstveno tadašnjim medijima, jer mediji su uvijek pomalo rušiteljski raspoloženi. Bezbroj pitanja provlačilo se u medijima, tko se drogira, tko je s kim u kakvim odnosima, da li uopće mi kao bend nakon svirke funkcioniramo, da li se družimo, tko je koliko zaradio, koliko će trajat, i neće oni dugo. Taj besplatni koncert je pokazao svima, i nama, što je zapravo u tadašnjoj državi bilo „Bijelo dugme“. Producenti i svi ostali, čak i mi, računali smo na nekih sedam do deset tisuća ljudi… a bilo ih je deset puta više.

“Po rečima drugih ljudi, mi smo bili jugoslavenski „Bitlsi“ i „Rolingstonsi“… Živjeli smo rokerski život. Po hotelskim sobama i apartmanima „Bijelo dugme“ je znalo napraviti vrlo neprimjerene stvari…”, sjeća se Željko Bebek

Nas je policija donijela na pozornicu

Kakav je bio dolazak u Beograd na sam koncert?
Mi smo došli dan ranije u Beograd, radio stanice su tad objavljivale da se slijeva more ljudi na Hajdučku česmu, mnogi su došli nekoliko dana prije, razvukli šatore da bi čekali koncert. Beograd je u tom momentu shvatio da ima prvi rok događaj, razmjera sličnih rok koncertima u svijetu. Zavladala je svijest da samo „Bijelo dugme“ može napraviti takav koncert u Jugoslaviji. Ali „Bijelo dugme“ nikad nije bilo sebično i mi smo od toga napravili pravi događaj, pozvali smo bendove koji su htjeli doći da sviraju prije nas. Odluka produkcije je bila da mi sviramo od 20-22 sata, a svi ostali kako žele. Ja mislim da je prije našeg izlaska bilo 10 ili 15 bendova, bend neposredno prije nas bio je „Leb i sol“.

Kakav je bio izlazak na scenu pred tu silnu publiku, je li glas zadrhtao ?
Pa tko misli o tom, jednostavno ta energija publike te doziva, vuče te, ti tom trenutku ni o čem ne razmišljaš, to je neka viša sila, to je silno ushićenje… Nas je policija donijela na pozornicu, mi smo išli okolnim putem, kroz Košutnjak i Filmski grad. Iznijeli su nas iz šume na binu, i srce iskače od sreće.

Rastopljena priča

Koja je bila prva pjesma?
Vjerovatno „Kad bi’ bio bijelo dugme“, bila je dovoljno dugačka, dovoljno energična. Međutim, mi smo imali sve spremljeno za snimanje tog koncerta, kompletnu video-audio opremu, ali je to sve propalo, sve bilo razrušeno od silne mase koja se htela približiti samoj sceni. Ostao je samo video-zapis od nekih deset minuta, snimljenih filmskom kamerom. Koncert je jednostavno bio onakav kakav je morao biti. A sam odlazak s Hajdučke česme bio je takav da je svaki od nas u posebnom autu odvezen. Prozor ne možes otvoriti jer bi te publika iščupala iz auta. To je jednostavno neponovljiva slika.

Vaši putevi se razilaze 1984. godine?
Po meni je priča o „Bijelom dugmetu“ pomalo rastopljena na tri pjevača: Bebeka, Tifu i Alena. Poređenje ta tri pjevača, na vrijeme kad je bio Bebek, na vrijeme kad je bio Tifa i Alen, publiku to nije zanimalo. Evo ja sad govorim o „Bijelom dugmetu“, možda nikad ne bih govorio da me Vi niste pitali tako interesantna pitanja.

Radmila M. nas je koštala godinu dana pauze

Je li „Bijelo dugme“ imalo svoju Joko Ono?
Je, imalo je jednu sjajnu djevojku iz Sarajeva kojoj je Goran i album posvetio, a to je Radmila M. Ona nas je koštala, ako tako mogu reći, godinu dana pauze. Goran uopće nije mogao ni pomisliti da nešto radi. Svi smo se složili da ne mora raditi, da se ode odmoriti, ja se sjećam da sam mu rekao da ode u Dubrovnik, bilo je zimsko vrijeme… „Osami se, budi u kocki, kad se osjetiš dovoljno snažnim, javi, počinjemo dalje raditi“. Goran je to uspješno savladao i nastavili smo raditi.

Gorana volite, mrzite, cijenite?
Ne mogu govoriti u tim kategorijama, zato što ja nikad nisam prezao od toga da kažem da smo Goran i ja napravili sve što se dalo napraviti zahvaljujući, možda otrcano zvuči, međupoštivanju. Znači ja bih pregrizao svaku njegovu grešku, a i on moju, jer svaki korak, svaka stopa jednog velikog stroja kao što je bilo „Bijelo dugme“ je vrlo delikatna i važna. Ja sebe ipak smatram samo vojnikom „Bijelog dugmeta“ koji se pobunio.

Spolja gladac a unutra jadac

Nekoliko pitanja o toj fatalnoj godini vašeg odlaska iz „Bijelog dugmeta“. Hoćemo li reći što se dogodilo?
Rezime nakon 10 godina bio je dosta deprimirajući, kad govorimo o preraspodjeli unutar „Bijelog dugmeta“. Slika na van je bila blistava, jer smo mi svojom muzikom to publici davali. Ne vjerujem da je publika ikad zaboravila, da je bubnjeve svirao Ipe, klavijaturu Vlado, bas Zoki, a Goran i ja smo bili frontmeni. Ta slika je ostala u očima publike. Ali u materijalnom je bila katastrofa nas članova naspram Gorana. Ja sam često kao bivši vojnik „Bijelog dugmeta“ bio povrijeđen, jer su se moje riječi nekad krivo interpretirale i zloupotrebljavale, a ja, pravdajući se, upadao u sve veće greške. Onda je došao jedan trenutak kad sam shvatio da Goran nikad o meni nije ništa govorio. Ali je bio u boljoj poziciji gdje je birao s kim će razgovarati, a ja možda na tom svom putu solo karijere sam ipak morao razgovarati s medijima da bi zaslužio pozornost.

Možemo li reći da je tom kraju „Bijelog dugmeta“ u kojem ste vi bili frontmen, presudila ipak materijala strana?
Presudila je moja svijest o toj materijalnoj strani. Sjećam da sam tad postavio jedno vrlo demokratično pitanje o novoj preraspodjeli, o nekom novom ustrojstvu… Napravili smo sastanak i glasovanje, jesi li za moju ideju ili nisi, ali ako se izglasa nepovjerenje – ispada se van. Ipe se suzdržao, ostala trojica članova su glasovala da ja izađem van. Ja sam ih pozdravio, Goran je tad rekao: „Znaš, nikad više!“ Tad sam osjetio da se nešto u njemu strašno slomilo, da li je on prerastao sebe, da li on može više, bolje… Vrijeme je pokazalo da je mogao i više i bolje ali nažalost podcijenjeno je tih 10 mojih godina.

Ali ja ću uvijek reći da se druga najveća svirka „Bijelog dugmeta“ dogodila 2005. godine, iako sam morao na pozornicu izaći sa dvojicom muzičara, koje ja osobno nikad ne bih izabrao za suradnike. To su veličanstveni koncerti u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. To je neka priča koju je publika ispričala „Bijelom dugmetu“.

Nisam imao ni jednog prijatelja u „Bijelom dugmetu“

S kim ste bili najbolji prijatelj u „Bijelom dugmetu“?
Sa Redžićem, on mi je bio nekoliko godina vrlo dobar prijatelj, dolazili smo jedan drugom doma. I sve opet do te kobne 1984. kad me on izdao na glasovanju. To govori da nisam imao ni jednog prijatelja u tadašnjem „Bijelom dugmetu“. I danas vjerujem da su oni glasovali za moj prijedlog, Goran bi rekao: „Dobro, raja, onda ćemo tako u redu.“

I kad prođe sve, pjevat ću i tad…

Gdje je sad trenutno umjetnik i vojnik „Bijelog dugmeta“, Željko Bebek, sa svojih skoro 75 godina?
Znate, nakon tako velikog uspjeha i abnormalne popularnosti koju smo mi kao grupa „Bijelo dugme“ i ja kao njen vojnik i pjevač imali , jako rijetki se mogu vratiti u realnost ali ja sam to uspio. Nakon  samo nekoliko godina u solo karijeri sam napravio iznimne pjesme, na koje sam ponosan. Moja obitelj je moja snaga i moj ponos. Oni me podržavaju i danas. Trenutno završavam svoj novi album, koji izlazi neposredno pred moj 75. Rođendan. Imam krasan bend, biti će krasan album svjetskog nivoa, imat ću i duet na njemu. Mislio sam da neću nikad nakon dueta s Oliverom Dragojevićem više zapjevati u dvoje, ali na ovom albumu ću to ipak napraviti – sa svojim sinom!

Imate li svoga nasljednika?
S ponosom mogu reći da imam krasnog sina, krasnog muzičara, talentiranog mladog čoveka, puno još treba naučiti, ja sam tu sa svim svojim znanjem i iskustvom da mu pomognem. Divan je osjećaj kad se sa svojim sinom pojavite na sceni, kad djevojčice više ne vrište meni nego njemu, kad gledaju mladog Bebeka jer možda on nešto nosi na sceni što sam ja isto nosio prije 40 godina. Da li će biti nasljednik mene, hoće li imati toliku popularnost, to uopće nije važno. Bitno je uživati u stvaranju muzike jer je muzika ta koja vas nikad neće iznevjeriti, ako se njoj iskreno predate.

Veliki sam ja borac za svoju obitelj i za muziku

Vaša obitelj je velika?
Da, sve ovo danas Željko Bebek ne bi mogao bez velike podrške svoje sadašnje supruge Ružice koja mi pomaže u svemu: organizaciji mojih nastupa, vođenju društvenih mreža, brizi o meni, brizi o djeci…

Vi imate još djece iz prethodnih brakova?
Imam četvero djece, tri kćeri (najstarija kćer ima troje djece, dva unuka i unučicu), srednja ima isto kćerkicu (to mi je najmlađa unuka). Iz trenutnog braka imam kćer i sina: Zvone (18) i Katarina (16). Tri supruge i četvero djece, hvala Bogu da je tako. Veliki sam ja borac za svoju obitelj i za muziku.

Do kad ćete pjevati?
To je teško pitanje, ja svoju fizičku kondiciju već poslednjih 40 godina održavam. Zimi provedem par mjeseci na skijanju jer imamo kuću u Bosni i Hercegovini, preko ljeta sam na moru, svako jutro plivam minimalno jedan sat i to vrlo rano. Tokom godine i proljeća idem na vikendicu van Zagreba, obrađujem vrt, radim sve poslove oko vikendice. Vjerovatno otud crpim energiju za daljnje nastupe i stvaranje muzike. Na kraju najviše volim izaći na scenu, zapjevati sa svojim bendom i publici svaki put dat nešto novo, nešto što oni žele. To me čini sretnim. I na kraju evo imena jedne divne pjesme „Bijelog dugmeta“ – „I kad prođe sve, pjevat ću i tad“.

Razgovarao: Josip Zelić, fotografije: Željka Dimić, privatna arhiva

Napomena: Sadržaj ovog intervjua možete kopirati delimično ili u celini, pod uslovom da navedete izvor: Ona magazin i autora: Josip Zelić.
Ona MAGAZIN
Ona MAGAZIN

Na prvi dan proleća 2009. izašao je Ona Magazin broj 1. Bio je to prvi domaći glossy mesečnik namenjen ženama 35+ Posle osam godina neprekidnog izlaženja, Ona Magazin je prešao na dvomesečno izdanje. Ona Magazin je primer literarnog novinarstva koje, osim svežih vesti, donosi priče iz života, ispovedne intervjue poznatih i kolumne ljudi od pera.