Vedrana Rudan: Nisam imala hrabrosti da mijenjam muškarce poput košulja i danas zbog toga žalim

Moja je majka bila smrtno nezaljubljena u moga oca. Zato mi je baka ostala u srcu kao osoba kojoj se divim

Jedanaesta knjiga a ujedno sedmi roman Vedrane Rudan, „Muškarac u grlu“, prati Kseniju (46) koju mladi ljubavnik zavodi u novogodišnjoj noći. Dok su intimni, junakinja u mislima razgovara sa svojim bivšim suprugom o tome kako smo čak i u najbliskijim vezama koje u životu uspemo da ostvarimo ipak osuđeni na to da do kraja ostanemo zarobljeni u sebi samima.

„Ovo je mala knjiga o velikoj ljubavi“, kratko je rekla Vedrana. „Mene su iznenadili ti likovi, koji uopšte ne liče na mene, toliko su neki ženski likovi čvrsti, znaju šta hoće, toliko su neki muški likovi krhki. Ja sam bila jako zadovoljna tim ljudima, kao da taj roman nisam ja napisala“.

Koju stranu vaše ličnosti prvi put otkrivate javnosti kroz knjigu „Muškarac u grlu“?

U svojoj knjizi ne otkrivam ni jednu stranu svoje ličnosti. Moji junaci nemaju baš nikakve veze sa mnom. Žene, glavne junakinje, mnogo su mlađe od mene i mnogo hrabrije kad je o odnosu prema muškarcima riječ. „Muškarac u grlu“ meni otkriva koliko sam staromodna, koliko sam kukavica, koliko u životu nisam imala hrabrosti da mijenjam muškarce poput košulja i koliko danas zbog toga žalim.

Nepotrošene teme

Mala knjiga o velikoj ljubavi. Šta je, po vama, malo za knjigu a šta veliko za ljubav?

Kad sam jednom rekla da je ovo mala knjiga o velikoj ljubavi mislila sam ono što sam rekla. Knjiga je mala a govori o ljubavi velikoj. U modi su knjige teške bar tri kilograma a ja mislim da je mnogo veći izazov sa malo riječi mnogo reći. Volim kratke forme. Uostalom, sve velike, debele knjige samo su skup malih priča više ili manje vješto povezanih. Veliko je za ljubav kad s godinama raste. Ima tako nekih parova koji se, kako vrijeme prolazi, sve više vole. Malo ih je ali ih ima. Meni su uvijek izazov nepotrošene teme. Jedna od njih je velika, prava ljubav. Nema je mnogo u životu zato je nema ni u literaturi, zato ju je teško opisati. Ne znam koliko sam u „Muškarcu u grlu“ u tome uspjela.

Roman se pojavio u leto. Da li ste ga pisali zimi? Da li je tačno da se blaga vina, kao i ljubavi, pretaču leti, a jaka zimi?

Knjige pišem kad mi se priča složi u glavi. Nikakve to veze nema sa vinima. Ja inače ne volim ni pijance ni vina tako da o „pretakanju“ pojma nemam.

Kad kažem ljubav mislim na Ljubav ne na povremene kontakte sluznica ili kuhanje večere dosadnome ocu tvoje djece

Prozorljivi profesor

Da li ste kao devojčica maštali da ćete postati pisac? Ko je prvi rekao: „Vedrana, biće od tebe nešto“?

Kao djevojčica bila sam s i g u r n a da ću postati pisačica, čak sam jednom tada poznatom slovenskom dječjem piscu napisala, kad odrastem bit ću pisac, ali bolji od vas. Imala sam deset godina. Prvi tko me „prepoznao“ bio je moj profesor na fakultetu. Studirala sam hrvatski i srpski jezik. Vjerovali vi to ili ne, tako se zvao kolegij. Profesor nam je dao dva sata, sto dvadeset minuta, vremena da napišemo priču na temu koju ćemo sami odabrati. Ja sam priču „Lutke“ napisala u dvadeset minuta. Kad sam predala tekst, profesor se uvrijedio i vratio me u klupu. Izašla sam iz dvorane. Idućeg jutra mi je čestitao na priči i rekao da mogu na njegova predavanja dolaziti kako mi padne na pamet. Nikad neću zaboraviti kako sam se tada dobro osjećala. Krajem godine „Uho, grlo, nož“ igrat će u Londonu a ja nisam luda od sreće. Ne palim se na svoje takozvane „uspjehe“ ili uspjehe i žao mi je zbog toga. Jedino što me u posljednje vrijeme obradovalo je činjenica da je Beograd „obučen“ u naslovnicu „Muškarca u grlu“. To što na svakom uglu nalijećem na svoju knjigu zaista me raduje. Hvala „Laguni“. U Hrvatskoj je tako nešto nezamislivo. U Hrvatskoj nitko ne čita, pisci se tretiraju poput bolesnika opsjednutih perverznim poslom.

Koliko prostora na policama danas zauzimaju vaše lične knjige?

Kad spojim naša izdanja sa stranima jako, jako mnogo. Imam policu samo sa svojim knjigama ali ne da bih se sebi divila nego da bih sebi dokazala da nisam lijenčina. Ljudi koji rade posao koji vole s jedne strane uživaju u tome a s druge se osjećaju zbog toga krivima i to ne doživljavaju kao rad. Čak mi je i moja sedmogodišnja unučica rekla, nona, ti si jedina u porodici koja ništa ne radiš.

Probajte ih!

Da li su svi muškarci samo cigle u zidu jedne te iste ljubavi ili je svaki priča za sebe?

Bilo bi strašno kad bi svi muškarci bili isti iako mi znamo reći kako oni to jesu. Nisu. Srećom. Da bi žena mogla doći do te spoznaje mora isprobati više muškaraca. Imam dojam da su nam tezu, „svi su oni isti“, prodali muškarci da bismo manje „istraživale“. Nema sreće bez upornog traženja i odlučnog odbacivanja kad ti muškarac dosadi. Život je prekratak da bismo ga potrošile na davež s komada jedan.

Šta žene gutaju ćutke od muškaraca a vi ste „pljunuli“ pred čitaoce?

Neka vaše čitateljice kupe knjigu.

Koliko u našoj opsednutosti muškarcima ima nagona a koliko vaspitanja?

Nitko nas ne odgaja tako da nam preporučuje „opsjednutost“ muškarcima, dapače.  Mislim da je ona posljedica nagona. Ipak smo mi prije svega životinje.

Ako je jednoj ženi muškarac u grlu, gde je ona njemu?

Stoji pokraj sudopera.

Godine i ljubav

Koji savet svoje majke u vezi ljubavi često citirate? Ako ne majke, onda bake…

Ni sa bakom ni sa majkom nisam razgovarala o ljubavi. Sjećam se da je moja baka, po njenom pričanju, bila smrtno zaljubljena u svoga drugog muža. Moja je majka bila smrtno nezaljubljena u moga oca. Zato mi je baka ostala u srcu kao osoba kojoj se divim. Bila je veliki borac. Udovica sa dvoje djece udala se za najbogatijeg dečka u selu, mnogo mlađeg od sebe, koji se morao odreći bogatstva da bi je mogao oženiti. Svojim mi je životom poslala poruku da je ljubav najbitnija u životu. Kad kažem ljubav mislim na Ljubav ne na na povremene kontakte sluznica ili kuhanje večere dosadnome ocu tvoje djece.

Vi ste sa vašim suprugom godinu dana razgovarali pre nego što ste postali intimni. Da li ste zapravo priželjkivali da, kao glavna junakinja nove knjige, odete pravo u krevet?

Ovo što ste rekli istina je pa se pitam što sam ja sve u životu izbrbljala novinarkama i novinarima. Ne, nisam ga poželjela odvući u krevet. Kad sam ga upoznala činilo mi se da je maloljetan.

Koja je razlika u godinama između žene i muškarca koju smatrate poželjnom?

Kakve veze imaju godine s ljubavlju? Ili se na nekoga pališ ili ostaješ hladan. Kad sam imala dvadeset i pet palila sam se na četrdesetpetogodišnjaka, kad sam imala trideset i pet na dvadesetpetogodišnjaka. Danas se palim na pamet ma koliko stara bila.

Umjetno disanje

Šta mislite o preljubi? Šta biste uradili da zateknete supruga sa ljubavnicom?

Zanimljivo pitanje. Da ih baš zateknem? Na djelu? Pritajila bih se i gledala ih da vidim što to ona ima ili zna a ja nemam ili ne znam. A onda bih im se javila i čekala da mi muž kaže kako ne vidim to što vidim i zašto više vjerujem svojim očima nego njemu koji samo kolegici daje umjetno disanje.

Šta je okosnica istinske bliskosti između muškarca i žene, i da li se to menja vremenom?

Mijenja. Na početku je seks. Onda razum i osjećaji. Pri kraju duuuugi razgovori o nuspojavama lijekova i odgovori na pitanja, gdje su moje naočale, kamo si stavila ključeve od kuće, koji je danas dan, koliki ti je pritisak…

Da li nam muškarci služe da bolje upoznamo sebe ili da nam zamagle pogled na stvarnost?

Ja sebe poznajem. Većina mojih muškaraca meni je pomogla da preda mnom iskrsne stvarnost u hiljadu boja. Oni koji su širili maglu, tih sam se rješavala po hitnom postupku.

Znamo da pišete novu knjigu, možda vašu najprovokativniju?

U pravu ste, iako ne znam odakle ste to izvukli. Moja iduća knjiga zvat će se „Pismo djeci“. Krv nam popiše.

Napomena: Ovaj intervju je objavljen u Ona Magazinu 82 iz oktobra 2016. godine

Branislava Mićić
Branislava Mićić

Branislava Mićić je više od četvrt veka glavni urednik ilustrovanih izdanja posvećenih „malim stvarima koje život znače“. Zanat je pekla u „Turističkoj štampi“, da bi se 2002. potpisala iza prvog srpskog licencnog nedeljnika za žene „Lisa“. Prelaskom u novinsku kuću „Color Press“ pokreće izdanje „Tina“. Godine 2009. osniva „Ona Magazin“, koji izlazi bez prekida do danas.

Trenutno nema komentara

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena