Svaka slika ima svoju muzu, kaže akademski slikar Milutin Obradović, uoči izložbe „Običan malecki san“ u Podgorici

„Ljubav je jedina uvjek moderna i neprolazna“, tvrdi slikar Obradović

U jednom svom stihu Milutin Obradović (38), akademski slikar iz Bijelog Polja, koji je uz to i pesnik, kaže: „Nekad u nekoj budućoj čaši usuće piće koje će zamirisati na mene. Isjeći će meze od moje prošlosti i pričaće priče, kako su me nekim čudom voljele neke silne žene. I kako sam skupio sve poraze u jedno priznanje…“
Mi nećemo pričati priče o njegovoj prošlosti, niti o njegovim samostalnim i kolektivnim izložbama, o njegovim nagradama u Lajpcigu, Parizu i Rimu, o članku o njemu u online izdanju američkog magazina „Wall Street International“… Reći ćemo samo da ima dva sina: Nikolu (12) i Miloša (8) i da se još seća da je njegovo detinjstvo imalo jaku želju da ga nikada ne pusti u svet odraslih.

Kroz koje boje i simbole sa vaših slika čitamo vaše detinjstvo? Da li je umetnost svet u kome nikada ne mora da se odraste?
Djetinjstvo jeste jedina živa „supstanca“ u svakom čovjeku. Razmera između rađanja i odlaska sa ovog svijeta, jedino je tačna u rezultatu, ako se podijeli sa količinom djetinjstva u čitavom procesu koji zovemo život. Zbog toga se i sam oblik djetinjstva označava simbolom, bilo u vidu sjećanja ili prenesenog značenja jačine samog osjećaja zadovoljstva i sreće. Meni čini iskreno zadovoljstvo što niste jedini koji te i takve simbole djetinjstva prepoznaje na mojim platnima. Sa druge strane umjetnost mi je dala „moć“ da ne moram nikad da odrastem. U stvari naši životi su skriveni u tajnama, gdje smo i sami još uvjek ona zlatokosa bezbrižna djeca.

Nebo ispod kopita

Konj sa vaših slika živi sa čovekom i sa njim deli bol, rad i zvezdano nebo. On je zaljubljen, stidi se, ponosi se, a nekad je u košmaru ili okamenjen od emocija. Da li su sve njegove emocije plemenite?
Emocija, neprestano, kroz cijelo čovekovo postojanje, gradi čovjeku objekat koji se zove savjest. Emocija nas uspava, sreće, grli, uči, usmjerava, osuđuje i uvijek budno gleda i brižljivo osluškuje. Konji sa mojih slika samo dodiruju nebo, prosuto ispod svojih kopita i na taj način vjerno služe i mom osmjehu i mom stidu.

Vaš talenat otkrio je Miroslav Miko Rudić, koji vam je predavao likovno u osnovnoj školi. Sećate li se šta je na to rekao vaš otac, s obzirom da je i on profesor likovnog?
Svaki roditelj ima želju da svom djetetu ulije sve ono što i sam nije uspio da ostvari. Znam da je moj roditelj bio ponosan i da je od tada vrlo marljivo radio na mom usavršavanju.

Perje na krilima

Šta su vam dali srednja likovna škola i fakultet likovnih umetnosti na Cetinju?
Svaka promena je dobra. Sad se pitate zašto? Odgovor je pa zato jer je promjena. Upravo moj prelazak na Cetinje i moje bitisanje tokom školovanja u tom gradu, donijelo mi je lijepih uspomena, ljubavi, neograničenu količinu samoće i moć da svoje ćutanje mogu da utišam. Bile su to godine kada je moja mladost dobila prvo pravo perje na svojim krilima.

Vaše ime vezuje se uz Bijelo Polje i tajnoviti Lim. Kako je moguće da mala sredina rodi i „neguje“ umetnika širokih vidika?
Neko je rekao: „Grad bez rijeke je kao oči bez duše“, što znači da bez duše možete vidjeti sve što vas okružuje, ali malo šta zavoljeti ili se zaljubiti. Tako ja vjerujem da su ovaj svijet obeležili upravo vojskovođe, naučnici, filozofi, umjetnici koji su rođeni u malim životnim sredinama. Ja sam srećan čovjek do bezbroj puta što sam zagrlio svaki talas rijeke Lim ili što ta rijeka i dan danas teče u ritmu otkucaja svih mojih maštarija. Biti u neprestanom toku, to znači živjeti u svima. Na kraju i posletku nije važno odakle dolazite, već šta u svojim koferima nosite.

Emotivna pohlepa

Važite za čoveka koji diše život punim plućima, rasipnika lepote, boema komunikacije koji govori kroz sliku, stih, besedu, glumu, izložbe, medije, online… Da li je neko umeo da vas podjednako izdašno sasluša i da vas do kraja razume?
Razumjeti, ne znači shvatiti stanje koje je vidno. Razumjeti, znači shvatiti prosuto, svjetlucavo, koje još uvjek pada po nama i oko nas. Imam i ja životnih trenutaka koje sam negdje izgubio ili su mi i sami ispali iz džepova koje sam znojio svojim prstima dok sam ih vjerno čuvao za sebe. Bili su to naizgled sitni ali vrlo važni i snažno vezani trenuci za sve što me je izgradilo baš ovakvog.
Pojam pripadanja ima jasnu granicu. Emotivna „pohlepa“ to nema. Valjda je to bio razlog zbog čega sam se često udaljavao i bježao od svega onog što bi moju slobodu nazivalo „našom“.

Ljubav je pametna i kad nema planove. Ipak, da li se sva mora ljubavi slamaju o hridi ljubomore i posesivnosti?
Plovidbe jedino pamte zalaske sunca i svitanje novih dana. Jaka je i neraskidiva spona dodira i pogleda. Isto tako i ljubav samoj sebi često polomi krila. Tako ostane bez ijednog zamaha ali sa očima punim sjaja. 

Ljubav i hrabrost

Čitalac može da se opeče od vrelog daha i dodira iz vaših stihova, poput: „Sve sam zore probudio gde god da sam krenuo jer životu sem ljubavi i ne treba više“. Zašto ljubav ne podnosi mlake i učtive?
Ljubav je visoko temperaturno stanje. Zbog toga ljubav i ne daje dozvolu „mlakima“ da u njenoj toploti osjete svoje mirise, svoje oblike i ukuse. To je tako i tako će uvjek biti.

Šta se kuva a šta gori u ljubavnom plamu i da li svaka ljubav teži da nas opeče?
Ljubav ima mnogo veću moć od ljudske hrabrosti. Koliko je samo puta kroz čovjekovo postojanje dokazano da je ljubav hrabrost bacala na koljena? Ukus ljubavi je začinjen začinima i mirođijama koje čovjek nema na dohvat ruke. To su začini Bogova i vilenjaka. Da bi vam to bilo jasno, pogledajte od čega je ljubav zaista sastavljena: od ljubomore, čežnje, zavisti, želje, samokažnjavanja, iščekivanja, slutnji, posesivnosti, samoće… I šta u svemu ovome ima lijepo? Da nije ovih čudno mirisnih i ukusnih začina, vidite da ljubav ne bi imala ovako jak, strastven i jedinstven ukus.

Da li svaka vaša slika ima svoju muzu?
Odlučno DA. 

Milutin Obradović: „Konji sa mojih slika samo dodiruju nebo, prosuto ispod svojih kopita“

Čudna varka

Vodili ste dve godine školu likovnog za odrasle, gde ste se sreli sa kajanjem ljudi koji nisu odabrali slikarstvo za životni poziv. Kad kažete: „Shvatio sam da sam rodio njih i da sam ja bio njihov otac – da su te dve godine živeli život do poslednjeg daha“, vi zapravo kažete: „Naučio sam ih da se ne stide ploda koji raste u njima“. Gde ste stekli ili od koga ste nasledili tu vrstu odvažnosti?
Vrlo je važno da vam neke sile koje su vam već „poklonile“ život, na vrijeme objasne da ne morate vječno da klijate u svom početku. Mnogi vječito čekaju neki ponedeljak da bi napravili određenu životnu promjenu, a zamislite njihov dan za promjenu je svaki dan u nedjelji. Ta čudna varka je jeftin trik koji platite najskupljim što imate a to je vrijeme. Lijep je osjećaj kada shvatite da je vaš korijen u vama samima i da vaše želje moraju rađati plodove vašeg života.

Šta je munja a šta grom kada su vaše slikarstvo i poezija u pitanju? Da li se s mukom rađaju nazivi vaših slika i izložbi: Tvoje bele nežnosti, Dodir za ljubav, Običan malecki san…?
Sve što se u životu desi, osmisli, učini, nije iznenađenje. Sve je to davno putovalo prema vama. Slično je i sa naslovima mojih slika. Takve forme su se već desile na samom činu mog rođenja, ali su mi prišle u „zagrljaj“ tek onda kada sam mogao da ih odignem od zemlje i okačim sebi o rever kaputa. 

Nevera i vera

Da li je davno nastao stih: „Ja još uvijek crtam mjesec u bajatoj vodi, razmišljam o onom, što mi oči vide. Nikad nisam muški razgovarao s Bogom, kad usne mi, noć od čežnje postide“? Kakav danas imate odnos prema veri?
Ne mogu reći da je taj stih nastao davno, možda prije par godina, rekao bih. Vjera je sastavljena od plašljive nevjere, straha i svega onog što ne možemo dokučiti svojim razumom. Nevjera vjeru drži budnom. Da postoji pravda, vjera ne bi imala toliko sumnji u sebe…

Verujete li u vernost? Kome ste ili čemu odani?
Vjernost je neprekidan let u krugu onog bumeranga napravljenog od komadića svih polomljenih životnih ogledala. Sam vjerujem u vjernost tačno onoliko koliko se mog lica može ogledati u jednom od komadića ogledala na pomenutom bumerangu. Odanost je otvaranje duše u pronalasku samog sebe. To je najteži test za čovjeka. Može se biti odan svojoj ideji, mladosti, želji, nadi, ljubavi. Odanost je put kroz mora svih potonulih brodova u kojima je ostala kapsula vazduha tačno izmjerena za jedan susret i vječiti sastanak. Svi moji susreti i i sastanci vezani su za umjetnost i to je moje more odanosti.

Plodna njiva

„Nije slučajno zašto je zemlja okrugla“, rekli ste. „Neko je sigurno negde raširio ruke za moja ramena“. Koju nadu, osim nade u nove susrete, nosite uvek u svojim koferima?
Nosim iskrenu nadu da ću ovom svijetu biti plodna njiva iz koje će nekada neko požnjeti plodove dovoljno zdrave i ukusne za neke nove budućnosti.

Neobično je vaše gledanje na strah kao izvorište umetnosti. Plašite li se da nam otkrijete vaš najveći strah?
Strah je glavni pokretač i glavni tas vage koji čovjeka čini savjesnim ili nesavjesnim i odvaja ga od svih bića na ovoj planeti. U umjetnosti strah putuje oduvjek, uliva se i izliva kroz sve stvaralačke procese. Da li mogu da otkrijem moj najveći strah? Pa da ja znam gdje se on nalazi u meni, čini mi se da bih ga tada viještije napao, razoružao i osvojio, ali je onda veliko pitanje da li bih od tog trjena i dalje bio umjetnik. Nije najbolji vojnik onaj koji je najspremniji i najveštiji, nego onaj koji ima najviše straha. 

Prozori života

Na vašu opasku da „samoća dolazi onda kada si potreban samo samom sebi“, rađa se pitanje: kada samoća odlazi?
Put samoće ima kretanje u oba smjera. Samoća valjda odlazi kada joj više niste interesantni. Kada vas ne umara. Kada je od vas dobila sve odgovore i kada vas utopi u dubine svake svoje svetlosti koju je ostavila da kroz tamu luta.

O razvodu se najviše govori iz ugla dece i njihove majke. Koliko razvod boli jednog oca?
Biti roditelj, znači uzeti više uloga odjednom. Supružnici nisu ništa više do partneri. Roditeljstvo je već sveti čin, to je najvažnija životna uloga. U razvodu se ne rastaju roditelji već partneri. Nije lako, to je sigurno, ali biti roditelj u punom smislu te reči, to nijedan razvod ne može nikom zabraniti.

„Ja sam neko ko može da promeni deo nečijeg života, nikako svoj“, rekli ste. Kako ste namerili da proživite ostatak svog života i kome ćete dati šansu da vas menja?
Život pripada grupi amorfnih (promenljivih) oblika. Nikada nikom nisam zabranio da me menja i da utiče na moje životno oblikovanje, pa bilo da je narodna mudrost, poslovica, savjet roditelja, nečije iskustvo ili jaka emocija prema nekom ko mi je posebno drag. Dozvoliti sebi promjene u svom životu, to znači da ste shvatili da je vaš prostor beskonačan. Zbog toga su prozori mog života uvjek širom otvoreni i ako sam svjestan da se kroz njih ne može vidjeti cijeli kosmos ali osjećam da kroz njih cijeli kosmos može ući.

Rastanak na početku

Ljudi iz vaše blizine kažu da emitujete izvesnu setu a vi ste to nazvali depresivnošću. Da li je to deo balkanskog derta, vašeg šarma ili odraz duboke nesreće?
Ja poznajem toliko ljudi koji su srećni u svojoj patnji i koji ne mogu bez patnje. Isto tako poznajem toliko nesrećnih ljudi u svojoj sreći jer takvi ljudi vječito žude za još nečim preko toga što im je dato. Tako da od tolike žudnje „oslijepe“ i postaju nemoćni da vide koliko su zapravo srećni. Sa druge strane imati malo sjete u sebi, to je dobar stožer koji daje snagu samokontroli duha prema svojoj prošlosti i pravi put ka budućem vremenu.

Rastanak mora da bude najkraći mogući. Kako ćete se rastati od čitateljki Ona Magazina?
Kraj je uvjek smješten u svakom početku. Tu on zauzima prvo mjesto i prije samog početka, tako da smo se već rastali na samom početku ovog intervjua.

www.milutin-obradovic-art.com

Branislava Mićić
Branislava Mićić

Branislava Mićić je više od četvrt veka glavni urednik ilustrovanih izdanja posvećenih „malim stvarima koje život znače“. Zanat je pekla u „Turističkoj štampi“, da bi se 2002. potpisala iza prvog srpskog licencnog nedeljnika za žene „Lisa“. Prelaskom u novinsku kuću „Color Press“ pokreće izdanje „Tina“. Godine 2009. osniva „Ona Magazin“, koji izlazi bez prekida do danas.