Pred kućom me dočekuju samo psi / i mačke / koji uprkos njihovom poslovičnom / neprijateljstvu / jednako mašu repovima, / kao da odgone zle sile s mene i moga / doma. / Jesu li to moji jedini prijatelji?
Slobodan Jović je pesnik snažnog i u isto vreme tananog senzibiliteta. Često citira Milovana Danojlića da je sastavljanje stihova jedini uzaludniji posao od zemljoradnje.
Ovenčan nagradom Udruženja književnika Republike Srpske za zbirku „Strah od savršenstva“, nagradom „Fonda Zadužbine Branko Ćopić“ i nagradom „Pero Despota Stefana“ u Gračanici, Slobodan kaže da inspiraciju za stihove nalazi u jednom potoku. Objavio je još i zbirke: „Reči o očovečenju“, „Prostor molitve“, „Privid lebdenja“ i „Podneblje“.
Naš sagovornik živi u svom selu Tobut na planini Majevici, koje pripada opštini Lopare u Republici Srpskoj. Radi kao učitelj i bavi se poljoprivredom. Vodi još i izdavačku kuću i bez prekida izdaje književni časopis „Bokatin Dijak“ više od deset godina.
Pred vama je intervju sa Slobodanom Jovićem, kao duhovna i jezička poslastica „garnirana“ njegovim čarobnim stihovima.
Koji su dani najlepši u životu na selu? Da li ste jedan takav dan pretočili u pesmu?
Slobodan Jović: Svaki dan, na selu, ili negdje drugdje, lijep je ukoliko je ispunjen smislom. Život na selu nije lak, a malo ko želi da se žrtvuje, mnogo je lakše povinovati se konformističkim stilovima življenja, nego obdjelavati svoj vrt, biti domaćin i svoj na svome.
Pošto se čovjek ne sjeća dana, nego trenutaka (Paveze), i mnogi trenuci doživljeni i proživljeni na selu našli su svoju materijalizaciju u pojedinim stihovima. Sopstvenu poeziju i ne vidim kao ništa drugo do manje-više uspješno prepisivanje iz života, pa evo jednog takvog prepisa:
PRIJATELjICE Seljanku sam vidio dok je pred kravom išla i držala je za uže, ali teško bih mogao reći da seljanka vodi kravu. Više su nalikovale prijateljicama što, držeći se ruku pod ruku, odlaze u večernju šetnju.
Srećom, zapamtio sam ponešto od vremena kada je rad imao gotovo sakralni karakter, kada se na selu obavljao kakav veliki posao, kada je bila potrebna množina ruku da bi se oposlio (vršaj, sakupljanje sijena…). Pri takvim poduhvatima, svako, pa i dijete, nalazio bi svoje mjesto u poslu, saobrazno svojim sposobnostima…
Prost čovjek je u razgovoru upotrebio riječ „začkoljica“. Zazvučalo je tako pjesnički. Zazvučalo je kao dukat na jeziku
Kada bi svako od nas bio manje ono nešto ili neko…
Napravite vaš redosled prioriteta i dopunite niz: učitelj, urednik, izdavač, poljoprivrednik, pesnik?
Slobodan Jović: Pomenuti spisak ne bih dopunjavao, nego bih ga skratio na jedan jedini pojam – čovjek, jer svako insistiranje na profesionalizaciji i specijalizaciji krnji naš ljudski lik, ide na štetu ljudskosti. Kada bi svako od nas bio manje ono nešto ili neko, i ovaj svijet bi imao šansu da postane neko prijatnije mjesto.
Da možete da birate jezik na kome biste pevali, koji biste izabrali?
Slobodan Jović: To bi bio, recimo, jezik mrava, jezik pčela, bilja, gluvonijemih osoba. Svakako, odabrao bih neku vrstu nemuštog, vazdušnog pisma, koja pripada nekom manje predatorskom i vesternizovanom svijetu od ovog u kojem živimo.
NA DANAŠNJI DAN (tv rubrika) Istorija prenaseljena silnicima što se guraju pred štafelajima i objektivima. Poneko otkriće okrepi nas dok izdišemo raspeti na točku. I rijetki pjesnici pojave se da bi nam obznanili formulu pretvaranja patnje u zlato.
UZOR Imati za uzora kravu, biće to moja lična sveta životinja, što bez muke pod ledom vodu pije oblizujući se potom, i snježnu vijavicu isprati samo treptajem očnog kapka. Imati pametne oči, bezazlen pogled, jednostavno, biti dobar. Prislonih uvo na kravlje grudi da bih kroz spletove rebara, nerava, mesa i kože oslušnuo otuda mi upućenu poruku prijateljstva.
Zeleno i nebo
Napravite nam lični kroki vašeg Tobuta, povedite nas na tačke koje su obojene vašim bojama.
Slobodan Jović: Selo Tobut, po nekim kolegama, i samo ime mu je dovoljno poetično. Tipično planinsko. Ima 1263 stanovnika, prema posljedenjem popisu, i 29 kvadratnih kilometara. To su činjenice, ali šta umjetnost ima od činjenica? Može li u encikopedijsku odrednicu stati svako lice, svaki grm, travka, grobovi i vojske koje su ovuda prolazile. Kada bi trebalo da u jednoj ili par riječi opišem ovo mjesto, zvučalo bi kao ime nekog indijanskog staništa: Zeleno ili Zeleno i nebo.
Koji procenat nesavršenstva dopuštate svojim najsavršenijim učenicima?
Slobodan Jović: Taj procenat nesavršenstva (čitajte neiskvarenosti) teško da će i najsavršeniji odrasli dosegnuti. Mislim da smo pogrešno razumjeli jevanđeljsku poruku koja nas poučava da budemo kao djeca, pa umjesto da se od djece učimo iskrenosti, radosti i stvaralaštvu, često možemo čuti da je to priča za malu djecu ili da je on sasvim podjetinjio.
Rijetki trenuci radosti su kada potpaljujem vatru od starih ili skorašnjih novina. Odlaze u paramparčad silikonske ljepotice, starlete, političke spletke, zavist, oglasi što prodaju maglu... Sve obujmljuje najprije posve mali plamen... I uopšte, uzbudljivo je gledati kako se iz ničega rađa nešto novo i živo.
I vidjeh kako se mozaik cjeline po bezbroj puta razbija i sklapa a krhotine se proglašavaju za novo. ......... I vidjeh ljude gdje se licem u lice gledaju, ali dušama bjehu miljama udaljeni jedan od drugog; i slušah kako bi im se tek ponekad s usana otkinula pokoja riječ potrošena poput plastične kese koja je najvjernija slika vremena što ga živimo. .......... I vidjeh duhovnu policiju naoružanu kamerama i mikrofonima kako ulicama krstari loveći plač i krike koje će s večeri isporučiti opijenoj armiji očajnika što pred kutijama stražari čekajući da se nahrani dnevnom dozom zla i spektakla.
Književni časopisi su duša književnosti
Da li je neko u vašoj porodici pokazao pesničku crtu pre vas?
Slobodan Jović: Niko nikada nije pokazao ambiciju za bavljenjem poezijom. Niko se nije bavio tim najbeskorisnijim poslom kao što je sastavljanje stihova. Inače, sastavljanje stihova je jedini uzaludniji posao od zemljoradnje (Danojlić). Meni je zapalo da kako-tako plivam u obje djelatnosti. Moji preci su bili zaokupljeni opstankom na zemlji i nesigurnom okruženju. Iako eksplicitno nisu pokazali zanimanje za poeziju, to ne znači da ih filosofsko-poetski problemi nisu doticali, kao što su smisao njihovog postojanja, veza sa zemljom, sa prirodom… Možda je kroz moj poetski glas progovorio neki davni predak koji je bio dovoljno samopregoran da svoje pisanije ne učini javnim i da se ne izlaže podsmjehu i porugama.
Časopis „Bokatin Dijak“, koji uređujete, posmatrate kao 15 – 20 knjiga u jednoj. Da li se kroz mnoštvenost pojačava individualnost?
Slobodan Jović: Književni časopisi su duša književnosti. Na žalost, mnogo toga se preselilo na tzv. „društvene mreže“ i poprimilo obličja jezičkog monstruma. Časopis „Bokatin Dijak“ izlazi više od decenije i postao je medij za iskazivanje različitih umjetničkih individualnosti, zahvaljujući čemu je izborio lijepo mjesto na mapi srpske književne periodike i kulture. Pošto se mnogo toga seli u virtuelni prostor, književna glasila, poezija, kultura bivaju potisnuti na marginu. Jedan od suštinskih uzroka našeg sunovrata je u tome što smo povjerovali da je stvarnost, ukoliko se „propusti“ kroz digitalnu optiku stvarnija, ljepša, dopadljivija… Plodove takvih uvjerenja (i zabluda) danas obilno žanjemo i kusamo. „Dijak“ je jedna od rijetkih stvari na koju sam ponosan. Izlazi u tzv. „maloj sredini“ (pouzdano ne znam šta to znači) i trebalo bi da bude primjer decentralizacije kulture. Međutim, sva ta mantra o decentralizaciji kulture osmišljena je da bi se sprovela još veća centralizacija. Ukratko, da moćnici (u kulturi) budu još moćniji, a siromašni još siromašniji…
SVIJET NEMA VREMENA DA VOLI uzalud troši jezik a ne razmjenjuje poruke i sve se svodi na prenošenje novčanica iz ruke u ruku, na zveckanje kristala i očekivanje čudesa kojima se očigledno ne žuri. SVIJET NEMA VREMENA DA VOLI učinjeni smo poligonom za ispitivanje trgovačkog talenta kompanija i korporacija
Koliko ste pesničkih zbirki objavili u ediciji „Dijak“ i koja je od njih bila najveće otkrovenje?
Slobodan Jović: U ediciji „Dijak“ i biblioteci „Otkrovenja“ objavio sam i kao urednik potpisao četrnaest naslova. Na svaki od njih sam ponosan. Teško je mjeriti učinke poezije, jer poeziju odlikuje tihi, ponorni rad. Sve knjige su naišle na lijep prijem kod čitalaca i kritike. Da pomenem samo neke naslove: „Okapnice“ (Đorđe Nešić), „Kamen papir makaze“ (Dragan Marković), „Tužne biografije“ (Đorđe Bogojević), „Gavranov hleb“ (Saša Nišavić)…
Da li ste nekad bili ljubomorni na nekog pesnika?
Slobodan Jović: Ne, to osjećanje mi nije poznato.
Koliko ima ljubavne poezije između korica vaših šest zbirki pesama? Koja je, po vama, najlepša?
Slobodan Jović: Umjesto odgovora, ponudiću jednu meni dragu pjesmu Novice Tadića:
OTIMAČ Nema pesama, nema stihova. Ni vatre ni pepela nema. Ničega nema Otimač je i ovde boravio.
