Selo rađa genijalce: Samouki stolar iz Plužaca kod Osečine

Iz iste klice, kao i Tesla, Pupin, Milanković… iznikao je i Cvetko Simić, stolar na glasu, neimar, mesar, stočar i baštovan iz sela Plužac kod Osečine

Cvetko Simić sa ćerkom Marijom u svom kreativnom carstvu

Kada smo dogovarali posao za „Džemaru“, Cvetko Simić (54), stolar na glasu iz sela Plužac kod Osečine, bio je na građevini u Osladiću. Sišavši sa visokih merdevina, objasnio mi je u tri reči da nema ničeg čudnog u tome što stolar i njegovi majstori zidaju kuće. Za godinu dana i par meseci pride, Cvetko je, predvodeći seoske neimare, podigao crkvu usred svog rodnog mesta. Tako su Plužačani pokazali da sve mogu sami.

– Velikim drvenim krstom, koji sam ja isklesao, obeležili smo mesto crkve 14. maja 2007. godine, – priča Cvetko. – Na Ivanjdan te godine osvećen je temelj a već 02. novembra 2008. i crkva sama.

Posao umesto škole

U belini snežnog dana, u kome sam krenula kod majstor Cvetka u selo Plužac kod Osečine, pred mene su izronili, kao iz sna, njihova velelepna crkva i manastirski konak. Prateći putanju dalekovoda, jer drugog orijentira u Cvetkovoj „nedođiji“ bez asfalta – nema, stigla sam do cilja.

U domaćinstvu Simića, ograđenom „kaubojskom ogradom“, nalazi se velika kuća ali i staje za oko 150 ovaca i jaganjaca i obori za svinje, ukopani u zemlju da bi bili topli preko zime i hladni preko leta. Tu je i majstorska radionica.

Radionica Cvetka Simića u selu Plužac kod Osečine

U Cvetkovom kreativnom carstvu gazi se po „snegu“ od piljevine, koji svedoči o besanim noćima uz stolarske mašine, dleto i šmirglu.

– Napustio sam školu u drugom razredu usmerenog obrazovanja da bih zaradio svoj hleb, – priča Cvetko. – Tada sam kupio sebi, prvi put u životu, novo odelo. I prvi televizor za kuću kupio sam tada. Bilo je to 1982-83. godine, drugi su odavno imali televizor.

Sveznalačka klica

Ovaj vredni domaćin sa matematičkim mozgom i ubeđenjem da u drvetu može da se uradi sve što se u glavi zamisli, ujedno je i baštovan kome uspeva čak i kivi (!), ali i mesar koji pravi savršene domaće kobasice, slaninu i šunku. Malo je ljudi, kao on, koji mogu da se pohvale ovom rečenicom:

Sve što postoji u ovoj kući, od podruma do krova, sve sem elektroinstalacija, uradio sam ja svojim rukama.

Ženu Ivanku nije tražio preko sedam gora i sedam mora, već u komšiluku. O tome Cvetko kaže:

Samo dobri ljudi mogu blizu da se žene.

Cvetkov brat Dragan takođe ima zlatne ruke. Braća se ponose time što im je pradeda, Ljubomir Simić, bio prvi predsednik Opštine Osečina

Ivanka i Cvetko dobili su Nemanju (29), Marinu (24) i Mariju (18). Sin je sa suprugom Tamarom i ćerkama Mašom i Milom u Nemačkoj. Starija ćerka je radiolog u Domu zdravlja u Osečini. Najmlađe dete je u četvrtom razredu srednje poljoprivredne škole u Valjevu i još se nije odlučila kuda će dalje. Kao i sva Cvetkova deca, čim ima lufta od školskih obaveza, Marija priskače u pomoć mami u kuhinji i tati u stolarskoj radionici. Vrednoća je, očigledno, nasledna.

Majstor Cvetko i njegovo najmlađe dete, Marija, u radionici u selu Plužac kod Osečine

Četiri “S” u našem ocilu mogu da se pročitaju i ovako: Samouke Sveznalice Spasiše Selo. Iz iste genijalne klice, kao i Tesla, Pupin, Milanković… iznikao je i Cvetko Simić, stolar na glasu, neimar, mesar, stočar i baštovan iz sela Plužac kod Osečine.

Plužac je mesto koje je dalo najveći broj sveštenika i monaha u Srbiji (preko 40) u odnosu na broj punoletnih stanovnika (prema najnovijim podacima nešto ih je manje od 400). 
Na šest kilometara od sela Plužac, u Osečini, nalazi se još jedan crkveni kompleks (na slici) kome pripada, pored nove, i takozvana stara crkva, odnosno "stara plužačka crkva". 
Treća crkva koja se vezuje uz selo Plužac, nekada granično područje Srbije sa Osmanlijskim carstvom (reke Pecka i Jadar bile su prirodna granica), više ne postoji. Bila je posvećena Svetom Jovanu i spaljena je od strane Turaka pre njihovog konačnog povlačenja iz današnje Rađevine i Srbije, što se odigralo 1862. godine. U njoj je tada nastradalo sveštenstvo i čak 80 vernika.

Branislava Mićić
Branislava Mićić

Više od četvrt veka glavni je urednik ilustrovanih izdanja za žene, posvećenih „malim stvarima koje život znače“. Zanat je pekla u „Turističkoj štampi“, da bi se 2002. potpisala iza prvog licencnog ženskog nedeljnika u Srbiji „Burda Lisa“. Prelaskom u novinsku kuću „Color Press“ pokreće još jedno licencno izdanje „Tina“. Godine 2009. osniva „Ona Magazin“, koji bez prekida izlazi do danas.

Trenutno nema komentara

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.