Jedno pitanje, stotinu odgovora: Šta je sreća, da li pucketaš prstima kada si sretan?

Azra (24): Sreća je kao sunce, bukne i ugasi se
Miloš (84): Najsretniji je onaj koji zna šta i koliko mu treba

Bratislava Terzić je nedavno diplomirala žurnalistiku i san joj je da piše novinske priče sa puno emocija i sa „običnim“ ljudima kao sagovornicima. Živi u Kaknju, fotografija joj je hobi, a za Ona Magazin pripremila je seriju odgovora na jedno pitanje, koji će izlaziti kao feljton „Da li pucketaš prstima kada si sretan?“.

Azra (24): Sreća je kao sunce, bukne i ugasi se

Azra Hodžićje završila ekonomsku školu i živi u Zenici. Na pitanje šta je sreća, kaže: „Sreća je bukvalno san, sanjarenje, jer ti kad nešto očekuješ, ti si sretan. Kada ti se desi to što iščekuješ, nema osjećaja sreće. Poslije to razradim i svaki detalj mi prođe kroz glavu… Tada osjećam kao posljedicu mir, zadovoljstvo i ispunjenje. Ali onaj nalet, zajedno za adrenalinom, to ne osjećam. I to nikad neću razumjeti, što kad nešto iščekujem i desi se, što taj momenat ne bukne kao eksplozija, već tada baš ničega nema.
Sreća je nešto za čim svi tragamo, možda neki i ne znaju da je društvo nametnulo takav kapacitet zadovoljstva da se nikada ne može popuniti do kraja, da si ti uvijek željan nečeg drugog, drugačijeg, željan si nečeg više od toga što imaš. Kada to što želiš – dobiješ, onda prekrižiš i postaviš neki novi cilj i ne uživaš u prethodno ostvarenom.

Ambalaža za sreću

Kada mi se nešto iznenada desi, što ne očekujem, tada osjetim pravi momenat sreće. Misli stanu a mene preplavi nenormalno dobar osjećaj, čini se da mogu da poletim. Tad čovek upija sve mirise i boje tog trenutka. Stvori se neka energija oko tebe i ne može je niko razbiti. Bukne i jako je sadržajna, samo ona traje minutu ili dvije i onda se slegne, ali si i dalje nasmijan.
Volim toplinu tog trenutka, volim što on kroz emociju traje, što ga iznova proživljavaš dok ga se sjećaš. Eto, meni je to zadovoljstvo. Kad spomenem riječ sreća to mi izgleda kao neko malo sunce koje bukne i ugasi se, bukne i ugasi se, a zadovoljstvo je to što povezuje ta sunca, što ih drži jakim – kao ambalaža. I samo to me je izvuklo kad mi se desio napad depresije, što znam da želim biti zadovoljna- zbog toga sam živa.

Trenutak preporoda

Vraćala sam se iz prve smjene kući i jedva čekala da dođem i odmorim se, ali prije toga odmora – vidjela sam se sa voljenim sa kojim sam trenutno. Sačekala sam ga ispred njegove zgrade dok je on nešto obavio. Ispred zgrade su bila djeca, koja su se igrala žmurke. Pet minuta sam sjedila na klupi i njih posmatrala.
Kad dođeš među odrasle, neko te uvijek registruje, a djeca te uopšte ne registruju. I to me je vratilo u moje djetinjstvo, u taj ispunjen i sretan period života. Bila sam do tog časa nervozna a to me je sjećanje vratilo u normalno stanje. On je izašao iz zgrade, a ja sam odjednom bila preporođena, mirna, odmorna, sretna i potom čitav dan nasmijana. Kao da nijedan problem u mom životu nije više postojao…

Novi početak

Činilo mi se kao da sam se jučer igrala sa barbikama u kući i razmišljala: „Joj, kako ću ja kad budem djevojka?“ Možda nisam puno zamišljala šta ću ostvariti u materijalnom smislu, gdje ću živjeti, čime ću se baviti, koliko ću čega imati… Znala sam da ću ići svojim putem, i kad ga ostane još malo, kao u pješčanom satu, e tada ću da se okrenem i odem u drugom smjeru, da nikad nema kraja. Uvijek neki novi početak mene čeka.
Gdje god u budućnosti budem i čime se počnem baviti, ja ću uvijek kroz sitnice uživati. Rat da bude i da se nema šta jesti, ali samo da je neko moj kraj mene i da je malo vatrice, nešto ćemo već napraviti za jesti… Oko nas haos, prašina, pucnjava… ali ti gledaš onaj tvoj cvjetić što je izrastao u svemu tome i u najgorem momentu si zadovoljan. Nikad ne treba globalnu nesreću spojiti sa svojom srećom, jer uništi tvoju sreću.“

Miloš (84): Najsretniji je onaj koji zna šta i koliko mu treba

Miloš Rajak je radio u Željezari u Zenici a sada je zemljoradnik. Na pitanje šta je sreća, kaže:
„Uvijek sam vjerovao da je svijet lijep i da je čovjek veliko blago, ali danas kakvo je vrijeme došlo – vidim čovjeka kao največeg ljudoždera. Ko danas još misli o sreći? O sreći je suvišno i pričati, jer je nesreća zgrabila i onoga koji misli da je sretan. Narod se mrzi, a ne zna ni što se mrzi. Imaš ovdje u našoj BiH tri naroda i svaki je podijeljen na dvije komponente. Jedna je komponenta koja se Bogu moli i čini sve što je dobro, a druga je što nose turpije i šilje đavolu rogove kako bi bilo što veće zlo. Zato kažem da je o sreći suvišno pričati.

Zdravlje i trud

Znaš kad se čovjek osjeća sretno? Kad je zdrav (ako nema zdravlja, ne postoji ništa što te može učiniti sretnim) i kad misli da mu je potrebno više nego što ima, pa vodi računa da pribavi to što mu treba. Jedna poslovica, koju ja pamtim još kao dijete, kaže: „U sreću se uzda lud, a pametan u svoj trud.“ Ja sreću nikad nisam gledao kroz materijalno, ja sam sreću gledao kroz zasluženo na ljudskoj bazi, kad nešto stvorim svojim radom za svoju potrebu, i mogu da zadivim i sebe i drugoga. Ali kad čovjek sve stekne što misli da mu treba, onda tek postaje nesretan.
Sad vidim da sam se osjećao sretno kad nisam nigdje ništa imao, kad sam kokuz bio. Kad imaš nešto, imaš odmah i neprijatelja, a je li sreća imati neprijatelja? Sve sam stvorio sa svojih deset nokata, ništa nije ni poklonjeno ni  prokockano ni promešetareno. Kada sam to sve stekao, porodica je se rasturila, ali nije samo moja, ima daleko gorih slučajeva, jeli to sreća ili je nesreća?

Mačor i golubovi

Petar Petrović Njegoš u „Gorskom vijencu“ kaže: „Sve je čovjeku lako dok je čovjek čovjeku čovjek, ali kada postane čovjek čovjeku vuk onda će crna vremena biti.“ Bila su vremena kada je čovjek čovjeku bio čovjek, ima i danas takvih ljudi, samo su rijetki. Zlo i dobro ne mogu jedno bez drugog. Kao mrak i dan, kao sreća i nesreća.
Osjećao sam se jako sretno kad su mi djeca živa i zdrava izašla iz ovog brloga. Moglo bi me danas sa ove tačke gledišta učiniti sretnim samo to da budem zdrav, mentalno i tjelesno. Zrele osobe i djeca različito misle o sreći. Dijete misli da je sreća ako mu neko pruži sladoled ili lizalo, a zrelom čovjeku se ne mogu premazati oči sladoledom da bi se osjetio sretnim. Jer što više premazuješ nekog da bude sretniji, činiš ga sve više nesretnim.
Sve što je prolazno to nije sreća, to je sreća na momenat, baš kao što sam rekao: noć i dan. Učiniti dobro, mene čini sretnim. I još se osjećam sretnim kad se zabavim sa mačorom mojim i golubovima kad ih hranim. Inače, koga nesretna krampa iskopa, nesretna ga lopata zakopa. Ukoliko su roditelji nesretni, bit će i dijete nesretno. Ne može ono protiv sebe, jer geneza je zakon čovječanstva.“

Tekst i fotografije: Bratislava Terzić

Ona MAGAZIN
Ona MAGAZIN

Na prvi dan proleća 2009. izašao je Ona Magazin broj 1. Bio je to prvi domaći glossy mesečnik namenjen ženama 35+ Posle osam godina neprekidnog izlaženja, Ona Magazin je prešao na dvomesečno izdanje. Ona Magazin je primer literarnog novinarstva koje, osim svežih vesti, donosi priče iz života, ispovedne intervjue poznatih i kolumne ljudi od pera.

Trenutno nema komentara

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena