Naše dvije sagovornice, kojima kreativnost crta sreću na licu, Ema Avdispahić i Đelila Hardauš, žive u Kaknju (Bosna i Hercegovina). Uspešne su u svojim kreativnim poduhvatima i obasipane mnogobrojnim pohvalama. Na početku nisu ni sanjale da bi mogle nekome prodati svoj proizvod…
Ema Avdispahić (32) pravi lutke za devojčice u različitim veličinama, po želji kupaca.
„Sjećam se svoje prve kreacije, još iz dana kada sam pohađala srednju školu. Bila je to ručno šivena torba s vezenim detaljima, u kojoj sam nosila svoje sveske. Imala sam naviku da prepravljam svoju odjeću i vezem po njoj.
Kada je tata kupio mami mašinu za šivenje, mislim da sam ja bila sretnija od nje. Mama me je naučila osnove šivenja. Nakon srednje škole upisala sam Ekonomski fakultet u Sarajevu, gdje sam stekla diplomu mastera finansijskog menadžmenta.
Kada se rodio moj sin, u meni se ponovo probudila želja da stvaram nešto svojim rukama. Počela sam istraživati po internetu i nailazila sam na tutorijale o pravljenju plišanih igračaka. Posebno mi se svidio jedan u kojem je žena pokazivala kako napraviti lutku i tu sve počinje.
Zdravstveni problem
Ta lutkica nije ni nalik ovim koje danas pravim, ali je bila dobra uvertira. Napravljena je ručno. Mojoj sreći nije bilo kraja kada mi je mama poklonila svoju mašinu, istu onu koja je u meni probudila toliko sreće i strasti prema kreativnom radu.
Sada šijem haljinice, suknjice, majice, ukrasne brošiće i cvjetiće za moje male kreacije. Svaka lutkica je unikatna, po želji osobe kojoj pravim. Naravno, pogodi se ista boja očiju i kose, ali ni jedna lutkica nije u istoj haljini i kod svake je frizura drugačija.
Pre tri godine otkriven mi je zdravstveni problem – Hašimoto hipotireoza. Taman poslije dijagnoze, ja sam počela da pravim lutke. One su mi pomogle da se izborim sa novim načinom života koji sam morala da prigrlim, ako sam htjela da se vratim u normalu. Treba izvući najbolje iz onoga što nam život servira.
Čista namera
Tijelo lutkice pravim od štofa u boji kože, da bi što više ličila djevojčici. Punim ih antialergijskim silikonskim kuglicama. Njihove glavice su ukrašene kosom od vune, koja dočarava boju kose djevojčice za koju se lutkica radi: crna, smeđa te boja bijele kafe. Jedinu lutkicu koja je imala riđu boju kose, naručila je moja draga prijateljica.
Lice vezem ručno, prvo nacrtam, te koncima napravim oči, nos i usne. Haljinice pravim od raznih vrsta materijala, koje nabavljam po porudžbini. Moje lutkice bude najtoplije emocije. Svaka je napravljena s puno ljubavi. Želim da djevojčica koja je prvi put uzme u ruke, u njoj vidi malu sebe. Da s njom dijeli svoje misli i osjećanja, te da razvija svoju maštu. Zaista sam najsretnija kada vidim osmijeh na licu pri prvom susretu djevojčice s lutkom.
Pomoć roditelja
Praveći lutke, ja se psihički odmorim, nahranim svoju dušu i um, te svaki novi rad obogatim nekom novom idejom. Ispunim se i ponosom što svaki put naučim nešto novo. Imam veliku pomoć roditelja, koji mi „uskaču“ oko sina, te sam u mogućnosti da se posvetim svom hobiju koji je već postao i nešto više od toga.
Kada sam formirala cijenu od 50 konvertibilnih maraka za jednu lutkicu, razmišljala sam o količini utrošenog materijala i vremenu, te da je u pitanju ručni rad. Imam dosta ideja, koje se ne odnose samo na pravljenje lutkica. Nadam da ću moći ostvariti svoj cilj, a to je da od hobija napravim svoj mali poslovni svijet i angažujem i druge ljude.“
Nova joga
Đelila Hardauš (32) zaljubljena je u ručne radove. Uvijek se trudila da razvije svoju kreativnu stranu, a pletenje joj daje puno prostora za to. Omogućava joj da bude drugačija i primjećena.
Završila je Prirodno matematički fakultet u Sarajevu, Odsek za hemiju. Posla za njenu struku nema. Đelila radi u trafici, ali su joj snovi da u budućnosti razvije znanje i umijeće pletenja.
„Za ručni rad sam se počela zanimati veoma rano, čak i prije polaska u školu. Plesti sam naučila uz mamu i nanu. Plela sam odjeću za barbike, a poslije šaleve i kape za sebe, brata i sestru. U nekoliko poslednjih godina pletenje je postalo moja svakodnevnica. Ponekad se jednostavno ne mogu zaustaviti. Sve mi, pletilje, znamo za onu laž kada kažemo još samo jedan red.
Sestra je uvijek bila moj najdraži model. I sada najviše volim da pletem za nju. Danas se često kaže da je pletenje nova joga. Dokazano je da smiruje i ima pozitivne učinke na zdravlje. Pored toga, mene pletenje čini jako sretnom. Nemoguće je plesti i misliti na neke druge stvari, osim na petlje i na to kako vaš rad napreduje.
Igle i vunica
I kada vidite šta sve može nastati od klupka vunice, a zaslugom vaše dvije ruke, oduševljenje ne može izostati. Osnovni materijal za pletenje jesu igle i vunica. Sve ostalo se može improvizovati. Kupovina igala i vunice je za mene poseban doživljaj i nešto u čemu najviše uživam, iako još uvijek čuvam i koristim i igle od mame i nane.
Dok pletem, volim da pored sebe imam bilježnicu, metar, pomoćnu iglu (obično heklaricu), jednu šivaću iglu, markere. To je alat koji vam može olakšati rad. Ono što je meni još simpatično i puno pomaže, jeste brojač redova.
Uvijek me oduševi kada na internetu naiđem na neki novi način pletenja džempera koji nisam do tada radila, naročito kada se pletu iz jednog dijela bez ušivanja.
Pletivo za bebe
A otkako sam postala mama i zaposlena majka dječaka od godinu dana, najviše istražujem pletivo za bebe gdje mi je najdraži skandinavski stil. Imam jako malo slobodnog vremena. Slobodan dan volim da provedem u igri i šetnji s sinom i mužem, a navečer nakon što sin zaspi, volim da pletem.
Pletivo za mene predstavlja ušuškanost u toplu deku, uz šoljicu kafe ili čaja, i potpunu posvećenost svakoj petlji. Ove zime najpopularniji su bili šalovi, naročito oni spojeni u krug. Radim ih u različitim veličinama, bojama, kao setove za mamu i dijete. Pored toga što radim po narudžbi, uvijek imam još nekoliko projekata „na iglama“. Pletenja nikad dosta!
Cijena ručno pletenog džempera zavisi od cijene vunice, veličine i mustre. Jedan džemper, u zavisnosti od zahtevnosti izrade, možete isplesti za pet, a drugi za deset dana, tako da ni svaka pletilja neće dati istu cijenu.
Velika ljubav
Neko kome je stalo da nosi unikatni, ručno pleteni džemper, neće nikada upoređivati cijene. Ljudi sve više cijene ručni rad, što me jako raduje. Poseban je osjećaj nositi stvari koje sami ispletete, jer nose neku posebnu energiju sa sobom. Još kada dobijete komplimente za rad, jer većina će zaista i primjetiti unikatnost, onda se morate osjećati ljepše u tome što ste sami ispleli.
Imam ozbiljne planove u vezi pletenja. Maštam kako ću kreirati i pisati uputstva za izradu različitih predmeta, zatim pokrenuti neki ozbiljniji blog o pletenju, organizovati kurs za one koji žele naučiti plesti… Ideja je zaista mnogo, ali najbitnije je da će pletenje uvijek biti moja velika ljubav.“
Leglo kreativaca Kreativnost je kada uredno vežete kosu lijepim šnalama, kada lijepo slažete boje vaše odjevne kombinacije, kada sve držite u urednom stanju... Kada vam nije teško nabrati poljskog cvijeća i staviti u vazu na komodu. Kada poželite da staroj odeći dodate neki šik detalj. Farbanje nameštaja, pisanje, fotografisanje, pravljenje kolača, pletenje pletenica, sviranje instrumenta, sve je to kreativnost. I lijepo servirana šoljica čaja je jedan odraz kreativnosti. Koliko ljudi je stvorilo posao (na kojem im možda zavidite) samo zato što je iskoristilo svoju kreativnost? Kreativnost je moć koja je poklonjena svakom ljudskom biću, a lijenost je samo izgovor da je nemate. Imate YouTube, koji je leglo kreativaca, istražite i započnite novu, lijepu priču vašeg života.
Tekst i fotografije: Bratislava Terzić
